„Ono što ne stane ni u jednu kutiju“

Tek kada čovjek počne prazniti police i otvarati ormare shvati koliko se toga tijekom godina nakupi oko njega. S knjigama je još najlakše jer za njih uglavnom znaš da idu s tobom. Teže je s papirima, fotografijama, starim bilješkama, CD-ima, kompjuterom, hard diskovima i onim sitnicama koje godinama nisi uzeo u ruke, a ipak ti se čini da ih ne možeš tek tako ostaviti.

I dok sam polako premetao to iz ruke u ruku, vraćalo mi se jedno pravilo koje sam ponavljao svaki put kad sam, po odluci provincijala, odlazio iz jednoga samostana u drugi.

Govorio sam sebi da bi mjesto na kojem sam živio i radio trebao jednoga dana ostaviti barem malo ljepšim nego što sam ga zatekao.

Nisam pod tim ljepšim mislio na nešto veliko – ako je arhiv bio nesređen, pokušao sam ga posložiti; ako nešto nije radilo; trebalo je vidjeti može li se popraviti.

Je li doista ljepše ono što sam ja učinio?

Međutim, nije na meni odlučiti jesam li nešto ostavio ljepšim. Meni je dovoljno da onaj koji otvori ormar iza mene može pronaći ono što traži i ne mora ponovno počinjati ondje gdje sam ja mogao završiti.

Onda je došao dan kad više nije trebalo ništa slagati, nego jednostavno pokupiti se i otići.

Kad sam posljednji put izlazio iz samostana u Rijeci, nisam se okrenuo da bih ga još jednom pogledao. Nije bilo onoga, što često gledamo u filmovima, kad čovjek nakon nekoliko koraka zastane i još se jednom zagleda u prozore, vrata i zidove iza kojih ostavlja dio sebe.

Ja se nisam okrenuo.

Prije nego što sam ušao u auto, otišao sam u našu dominikansku crkvu sv. Jeronima. U toj sam crkvi tijekom godina toliko puta slavio svetu misu, propovijedao, ispovijedao, predvodio klanjanja i pobožnosti, molio s ljudima i za ljude, susretao ih u njihovim radostima i žalostima. Toga dana više nisam imao što govoriti, pokleknuo sam pred Svetohraništem i izmolio riječi koje zapravo nemaju nikakve veze s Rijekom. Mnogo su starije od moga dolaska ondje – nosim ih još iz mojih Brajkovića:

Klanjamo ti se, Presveti Gospodine, Isuse Kriste, ovdje i u svim crkvama tvojim i blagoslivljamo Tebe jer si svojim Svetim Križem svijet otkupio.

Foto: p. Anto Bobaš

A onda sam, kao što činim otkad znam za sebe, dodao:

Budi hvaljen i slavljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Kad se čovjek preseli, najprije vidi ono što se promijenilo – drugi grad, druga soba, drugi ljudi za stolom, ali krunica u ruci ostaje ista. Krist u središtu života ostaje isti!

Krunica / Foto: Dario Zürchauer

Evanđelje nam donosi sliku vinograda, netko ga je zasadio, ogradio, uredio i povjerio ljudima. Nije ga zasadio da bi mu se divili, čekao je plod. I tu mi se vratilo ono moje staro pravilo: ostaviti mjesto ljepšim nego što si ga zatekao. Možda mu cijelo vrijeme nedostajala samo jedna riječ:

Nije pitanje je li ljepše – nego je li rodilo?

Je li čovjek koji je došao nakon mene pronašao ono što mu treba? Je li ostalo nešto „dobro“ za mnom kad jednom zatvorim vrata i odem. Pritom ne smije zaboraviti, vinograd nikad nije bio naš – samo nam je neko vrijeme povjeren.

Jednoga ćemo dana otići iz svakog vinograda, iz službe, iz kuće, a na kraju odlazimo i iz ovoga života kad ostaje samo ono što je „rodilo“.

U prvoj emisiji 15. sezone „Oni rokaju za Gospodina“  p. Anto Bobaš donosi osobnu priču o odlasku iz Rijeke, molitvi koju nosi još iz Brajkovića i krunici koja se susreće s Evanđeljem o plodu koji ostaje iza čovjeka. Uz glazbu Strypera i Michaela Sweeta otvara i pitanje vjernosti, Božje prisutnosti i onoga što čovjek doista nosi sa sobom kada napušta jedno mjesto i kreće dalje.

Cijelu emisiju kršćanskog rocka i white metala na HKR-u poslušajte na našoj digitalnoj platformi.