Iskra poziva: Želiš li biti fratar? 

„Sv. Franjo Asiški osvojio me svojom ljubavlju prema Bogu, Isusu Kristu siromašnom, Majci Božjoj i prema svim stvorenjima živima i neživima. Da, i prema svim stvorenjima, jer u Bogu Stvoritelju svega što postoji za sv. Franju su sva stvorenja braća i sestre.

Sv. Franjo me osvojio svojom poniznošću i jednostavnošću. 

Iskra duhovnog poziva upalila se kod mene pitanjem moga oca Mate u 3. razredu osnovne škole:

„Sinko, da li bi Ti želio biti fratar?“ Odgovorio sam da bih želio. Zašto sam to rekao, ne znam. Sigurno mi se svidjelo to da postanem fratar, franjevac.

Rođen sam 17. srpnja 1939. godine u Grljevićima u zapadnoj Hercegovini. Ali s dvije godine života mene su odnijeli mojoj baki Tadi Kordić u selo Otok kod Vitine, općina Ljubuški, daleko od moga rodnog mjesta nekih 9 do 10 kilometara.

Fra Augustin Kordić – dijamantni jubilarac / Foto: Privatna arhiva

U mome ranom djetinjstvu živio sam s bakom Tadom i sa stricem Antom Kordićem, njegovom suprugom Anicom i njihovom djecom. Meni je bilo teško što tada nisam živio sa svojim roditeljima i mojom braćom i sestrama.

Ali kome sam to mogao reći? Nikome. Doduše, svako toliko sam dolazio u Grljeviće i viđao moje roditelje, braću i sestre, kao što su i oni znali dolaziti u Otok i vidjeli me. Tek, kad se stric Ante sa svojom obitelji odselio u Slavoniju blizu Vukovara, mene su ipak vratili mojim roditeljima, braći i sestrama u Grljeviće. Tri razreda osnovne škole završio sam u Vitini, a 4. razred u Grljevićima.

Želio sam biti franjevac Hercegovačke provincije. No, tada se javilo za njihovo sjemenište jako mnogo kandidata, a ova Hercegovačka franjevačka provincija čak nije imala ni svoje sjemenište zbog vrlo teških zbivanja za hercegovačke franjevce tijekom Drugoga svjetskog rata, nego su njihovi sjemeništarci bili kod franjevaca na Poljudu u Splitu.

Poslije 4. razreda osnovne škole polagao sam prijemni ispit kod franjevaca u Mostaru. Što sam tada znao, a što nisam, već sam zaboravio. No, nisam bio primljen u njihovo sjemenište, nego u sjemenište franjevaca konventualaca u Zagrebu. Koncem kolovoza ili početkom rujna 1951. godine okupilo se nas sedam dječaka, kandidata za spomenuto sjemenište u Zagrebu u franjevačkom klaustru u Mostaru.

Za mene je tome prethodio bolan rastanak s mojom dragom majkom Anicom u Čerinu, odakle sam se kamionom vozio u Mostar s ocem Matom. Nikada u životu nisam toliko plakao.

Ali duhovni poziv je bio jači od mojih emocija.

Po nas sedam dječaka za sjemenište došao je iz Zagreba bogoslov fra Martin Vidovič, Slovenac, koji je bogosloviju studirao u Zagrebu. – I opet bolan trenutak rastanka s ocem Matom, kada smo ušli u vlak u Mostaru. Ipak rastanak s ocem Matom nije bio tako bolan kao za majkom.

Vlak „Ćiro“ vozio nas je uskotračnom željezničkom prugom do Sarajeva 6 sati. Iz Sarajeva drugim vlakom do Zagreba. Kad sam prvi put vidio franjevce konventualce bilo mi je to čudno: duga kapuca i crni habit. Ali malo po malo privikao sam se na ove franjevce i zavolio ih. Kad sam došao u sjemenište imao sam 12 godina.

Fra Augustin Kordić – dijamantni jubilarac / Foto: Privatna arhiva

U novicijat sam pošao poslije završenoga 5. razreda gimnazije ili kako se sada kaže poslije 1. razreda gimnazije. Naime, u ono vrijeme gimnazija je trajala 8 godina, a kasnije je ustanovljena osmogodišnja škola, pa su postojala sam 4 razreda gimnazije. Novicijat se odvijao u Cresu 1956/57. godine. Bilo nas je 12 novaka. Tada se s oblačenjem redovničkog odjela na početku novicijata moralo mijenjati krsno ime u neko drugo ime.

Novi čovjek s novim imenom, tako su govorili naši poglavari. Želio sam uzeti ime fra Stanko, jer sam mnogo volio svoga brata imenom Stanko.

Ali mi je rečeno da je već ovo ime uzeo moj kolega Duje Mijić. I onda sam se odlučio za ime Augustin. Zašto? Sada više to ne znam. Ali vjerujem radi njegovog obraćenja i novoga svetačkog života. Kad sam mojoj majci rekao da sam promijenio moje krsno ime Zdravko u fra Augustin, ona mi je rekla, da će me zvati kako me i zvala: Zdravko. Tako je i bilo. Moja uža i šira rodbina uvijek me zvala krsnim imenom Zdravko, a ostali fra Augustin.

O oblačenju redovničkog odijela i zavjeta

„U ono vrijeme oblačenje redovničkog odijela obavljalo se vrlo svečano i bio sam neizmjerno radostan kao i moji kolege novaci. No, u novicijatu se ponovo pojavila moja bolest, koju sam zadobio već u Zagrebu prije novicijata kojoj liječnici nisu znali dijagnozu. Naime, bolest se očitovala zimi visokom temperaturom. A ona se javljala zimi kroz tri mjeseca. Liječnik u Cresu propisao mi je lijek kinin, koji uz ostalo djeluje protiv vrućice.

Ali taj lijek meni nije pomogao nego sam bio od njega oglušio, tako da nisam čuo ni crkveno zvono kada je zvonilo.

I završio sam u bolnici u Rijeci. gdje sam kao bolesnik bio 36 dana. Glavni liječnik je ustanovio da ja imam bolest hodgkin (hoćkin – rak svih žlijezda u organizmu, što je u ono vrijeme bilo neizlječivo) i mojim je poglavarima rekao da neću živjeti duže od tri mjeseca. Kad sam se iz bolnice vratio u Cres, pozvao me u sobu moj magister o. Marijan Žugaj i rekao mi da zbog bolesti neću moći biti ni redovnik ni svećenik.

Tada sam osjetio takvu bol u duši da to ne mogu opisati. Bilo mi je zbog toga vrlo teško.

No, nisu me poslali kući, nego je tadašnji provincijal o. Pio Polonijo rekao, da me ne treba slati kući, kada neću živjeti duže od tri mjeseca. I tako sam ostao u sjemeništu. Ali moj novicijat je bio prekinut, jer sam izbivao iz kuće novicijata duže od mjesec dana. No, sva sreća da se glavni liječnik u Rijeci prevario u mojoj dijagnozi.

Fra Augustin Kordić – dijamantni jubilarac / Foto: Privatna arhiva

Nisam imao bolest za koju je on mislio da je imam. I tako sam ostao i dalje u sjemeništu. Ovu bolest otkrio mi je u bolnici Rebro u Zagrebu dr. Erik Hauptmann u listopadu 1958. godine. A radilo se o tuberkulozi limfne žlijezde, koja je odstranjena operativnim zahvatom. Na ovoj operaciji doznao sam na operacijskom stolu, da je izabran za papu Ivan XIII. 28. listopada 1958. godine. Dan nakon izbora novog pape, a prije same operacije liječnik kirurg rekao je medicinskoj sestri na latinskom jeziku, ne znajući da sam ga razumio:

Habemus papam Joannem vicesimum tertium (Imamo papu Ivana XXIII.).

Kad sam položio veliku maturu, onda sam 1959. godine ponovo započeo novicijat u Cresu. Ali dozvolom viših crkvenih vlasti priznata mi je pola godine prethodnog novicijata, tako da sam 13. veljače 1960. godine položio moje prve redovničke zavjete… Tog dana 13. veljače 1960. godine bio je navečer sprovod bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali. Istina, bio sam umoran od putovanja iz Cresa do Zagreba, ali i sada žalim što nisam pošao na ovaj sprovod. Po svršetku novicijata i polaganju prvih zavjeta upisa samo Bogoslovni fakultet u Zagrebu.“

(…)

Svjedok kanonizacije sv. Nikole Tavelića

„Kad je šibenski biskup mons. Josip Arnerić javio u siječnju 1970. godine da će u lipnju biti proglašen svetim Nikola Tavelić, nastala je u domovini velika radost. I otada se na veliko pripremalo za ovaj veliki dan 21. lipnja te godine. Oformljen je i posebni odbor, koji je animirao vjernike za ovo veliko slavlje hodočašćem u Rim.

Iz župe sv. Antina Padovanskoga u Zagrebu, gdje sam tada bio kapelan, pošla su u Rim dva autobusa hodočasnika: jedan autobus vjernika hodočasnika, koje sam vodio ja i fra Vinko Vincek; a u drugom autobusu fra Zvonko Zlodi vodio je članove pjevačkog zbora župe sv. Antuna. Pošli smo u Rim 19. lipnja, koliko se sjećam, a 20. lipnja u 8 sati bila je velika koncelebrirana misa u bazilici sv. Ivana Lateranskoga, koju je predvodio, ako se dobro sjećam, mons. Franjo Kuharić.

Na ovoj misi u koncelebraciji bilo je mnogo biskupa, a svećenika oko 400 svećenika te puka Božjega puna bazilika. Potom je istog dana, 20. lipnja bila u 12 sati audijencija kod pape Pavla VI. u Damazovom dvorištu.

O Bože, kakva radost, kakvo pjevanje hrvatskih vjerskih pjesama, hrvatske himne, kako napeto slušanje govora pape sv. Pavla VI. s balkona na kojem su bili s jedne strane kardinal Franjo Šeper, a s druge strane mons. Josip Arnerić, šibenski biskup.

Neopisiva radost, makar je puk Božji tamo dospijevao kroz neka uža vrata. Toga istog dana, 20. lipnja, bila je za hrvatske hodočasnike misa u bazilici Aracoeli koju je predvodio sarajevski nadbiskup, a propovijedao fra Damjan Glavaš, gvardijan samostana sv. Frane u Šibeniku u kojem je živio sv. Nikola Tavelić prije odlaska u misije u Bosnu u kojoj je proboravio kao misionar 12 godina.

Fra Augustin Kordić – dijamantni jubilarac / Foto: Privatna arhiva

U noći između 20 i 21. lipnja zaspao sam slatkim snom nakon napornog dana. Kad u noći zvoni telefon u mojoj sobi:

„Ma tko mene treba u ovo gluho doba noći u gradu Rimu, pitao sam se?“. Kad se druge strane čuo glas moga kolege fra Petra Odaka, koji je isto tako stigao u Rim sa svojim hodočasnicima.

Fra Petar mi reče da će on, ja te ukupno 30 svećenika, sutra, na dan proglašenja svetim Nikole Tavelića pod misom pričešćivati hrvatske hodočasnike u bazilici sv. Petra.

A hodočasnika je bilo od 18 do 20 tisuća. Zahvalio sam fra Petru na ovoj radosnoj vijesti i rekao mu da sam umoran i da trebam spavati. A tko bi mogao opisati 21. lipnja 1970. godine, dan proglašenja svetim Nikole Tavelića i još trojice njegovih drugova: Petra iz Narbone, Deodata iz Ruticinija iz Francuske te Stjepana iz Cunea iz Italije. Mi svećenici koji smo trebali pričešćivati Božji narod bili smo smješteni na stepenice glavnog oltara, tako da smo mogli pratiti misu pape Pavla VI. i proglašenje svetim Nikole Tavelića i drugova, mučenika. I došao je svečani trenutak proglašenja svetim Nikole Tavelića i njegovih drugova.

Kakav pljesak, kakva pjesma, kakav ponos, kakva radost! Neopisiva! Napokon i mi Hrvati imamo svoga sveca, sv. Nikolu Tavelića.

Postali smo po njemu odrasli kršćani katolici. Poslije proglašenja ovih svetaca i završetka mise papa Pavao je pošao u bazilici sv. Petra na mjesto gdje su ga čekali darovi pojedinih biskupija i franjevačkih provincija iz naše domovine. Fra Marijan Žugaj, provincijal franjevaca konventualaca, poklonio je papi kip Nikole Tavelića od jedne vinkovačke umjetnice. Iz Rima smo se vratili u domovinu s velikom radošću i zahvalnošću Bogu za prvoga hrvatskog sveca Nikolu Tavelića.“

Sudjelovao u nastanku današnjeg Pravila

„Već na Provincijskom kapitulu franjevaca konventualaca 1968. godine imenovan sam, dvije godine nakon svećeničkog ređenja, provincijskim povjerenikom za Treći red sv. Franje u Provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca (u Jugoslaviji). A Treći red sv. Franje prozvat će se prema novom Pravilu iz 1978. godine Franjevačkim svjetovnim redom. A gore spomenuta Provincija prozvat će se 1972. godine: Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca.  

Fra Augustin Kordić – dijamantni jubilarac / Foto: Privatna arhiva

Već se 1965. godine počelo raditi na stvaranju novog Pravila OFS-a. A prva shema novog Pravila, napisana na latinskom jeziku, poslana je iz Rima u svijet upravo 1968. godine.

Moja malenkost je prevela tu shemu na hrvatski jezik, što su prihvatile i druge hrvatske franjevačke provincije.

Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca poslala je preko mene, provincijskog povjerenika za Treći red sv. Franje, svoja zapažanja, primjedbe na ovu shemu generalnom povjereniku za Treći red sv. Franje Reda Manje braće konventualaca u Rim.

Bio sam mjesni upravitelj Trećeg reda u župi sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu. Do novog Pravila Franjevačkoga svjetovnog reda, kojeg je odobrio papa sv. Pavao VI., članovi Trećeg reda sv. Franje živjeli su po Pravilu pape Lava XIII. Misericors Dei Filius iz 1883. godine i po Konstitucijama Trećeg svjetovnog reda sv. Franje Asiškoga iz 1957. godine.

A poslije novoga odobrenog Pravila Seraphicus patriarcha 1978. godine članovi Franjevačkoga svjetovnog reda nastoje živjeti po tom Pravilu.

Po novom Pravilu Franjevački svjetovni red postao je autonoman i jedinstven. Više nije bio podijeljen u jednom narodu ili državi po franjevačkim redovničkim provincijama kao prije, nego po područjima u kojima su bili zajedno članovi koji su prije pripadali određenim franjevačkim provincijama.

Cijelu emisiju „Od Krista pozvani“, u kojoj je gostovao dijamantni jubilarac fra Augustin Kordić, i u kojoj je govorio o svom bogatom redovničkom i svećeničkom životu, poslušajte na platformi HKR+.