M. Valburga (Josica) Petani rođena je 28. kolovoza 1934. u Arbanasima u Zadru, u obitelji sa šestero djece. Josica, čiji je nadimak bio Pina, završila je osnovnu školu na talijanskom jeziku u vrijeme dok je Zadar bio pod vlašću Italije, a u kući se govorilo arbanaški. U kontakt s hrvatskim jezikom došla je kasnije, pa joj je hrvatski bio stvarao poteškoće.

Krštena je 4. rujna 1934. u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima. Sakramente prve pričesti i potvrde primila je u srpnju 1943. godine. Bila je članica Društva kćeri Marijinih.

Tijekom liturgijske pripreme za Bogojavljanje, 5. siječnja 1948., kad je imala 13 godina, dobila je jasni poziv da se posveti Bogu kao koludrica benediktinka.

S jednim pohodom Gospi od Zečeva molila je, zajedno s nekoliko svojih prijateljica iz Društva kćeri Marijinih, da joj Gospa pomogne u svladavanju poteškoća koje bi mogle spriječiti ostvarenje njenog poziva. Odluku o ulasku u samostan benediktinki podržao je i udijelio Josici blagoslov tadašnji ninski župnik don Ive Nikpalj, rođak njene majke.

U samostan benediktinki Svete Marije ušla je 1951. godine, s navršenih 17 godina. Prve zavjete položila je 15. studenog 1953., a vječne zavjete 10. veljače 1957. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata njezina obitelj, kao i mnoge druge arbanaške obitelji, odlučila je optirati za Italiju i tamo potražiti novi život. Cijela obitelj je prihvatila tu odluku, osim Josice koja je već imala poziv za život koludrice u samostanu Svete Marije. U to vrijeme već je dolazila u samostan, rado je sudjelovala u zajedničkim molitvama s koludricama i učila ručni rad. Bila je spremna na to da će njezina obitelj odseliti bez nje, ali otac se nije s tim složio.

Tako je njezina odluka o ulasku u samostan utjecala na odluku njene obitelji o ostanku u Zadru. S dubokim razumijevanjem za tu njihovu situaciju, č. m. Marija Benedikta Braun, opatica samostana Svete Marije, dozvolila je njenom ocu da svake nedjelje kratko posjeti M. Valburgu nakon mise u katedrali sv. Stošije. Tako je s. Valburga osjećala povezanost s obitelji i veliku podršku cijele obitelji, a osobito oca.

Prije ulaska u samostan, s. M. Valburga radila je kratko vrijeme u tvornici ribarskog konca i ribarskih mreža Sapri. U samostanu je radila u pletionici džempera i ostalih odjevnih predmeta te je izvršavala sve tjedne službe. Mnoge obitelji iz zadarskog zaleđa dolazile su kod s. Valburge zbog izrade pletene odjeće, pa se može reći da nije bilo obitelji u tim krajevima koja nije imala barem jedan komad odjeće kojeg je izradila s. Valburga. Radila je ručni rad, a posebno narodni vez.

Po otvorenju Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar, s. Valburga bila je jedna od sestara koje su radile kao čuvarice SICU-a. Sve svoje službe obavljala je strpljivo i ustrajno, u vjernosti prema svom pozivu i karizmi sv. oca Benedikta.

Poslušna Pravilu sv. Benedikta bila je jako revna za Djelo Božje i u zajedničkoj molitvi Časoslova. Za Lectio Divina više se služila literaturom na talijanskom jeziku, naročito benediktinskog karaktera. Bila je revna klanjateljica Presvetom Oltarskom Sakramentu te je u adoraciji provodila i nekoliko sati. U svojim poznijim godinama često je govorila:

Najsretnija sam kad sam zajedno s vama u molitvi.

S. Valburga preminula je u četvrtak, 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodinova. Nakon pogoršanog zdravstvenog stanja, u Opću bolnicu Zadar primljena je u subotu, 1. kolovoza, i već tada Valburga je rekla: „Ja imam osjećaj da umirem“. To se i dogodilo pet dana kasnije, premda joj je i medicinska sestra bila rekla da će u petak kući, natrag u samostan.

Osobito redovitu skrb za s. Valburgu vodila je jedna od najmlađih zadarskih koludrica, s. Pavlina Žufika.

S. Valburga je do zadnjeg trenutka bila svega svjesna i premda 92 godine stara, nije imala ni trunka dementnosti. Valburga i Pavlina su pričale i tu srijedu, 5. kolovoza. Pavlina joj je dala i sladoled pojesti, piti, tješila je. Imala je pored sebe krunicu i križ kojeg je ljubila svaki dan.

Dan prije njene smrti, uz Pavlinu, Valburgu je posjetila i njena nećakinja s kćeri, koja se čudila koliko je Valburga bistra.

I Valburga im je tada mirno i spokojno rekla: „Ja ću vam sutra umrijeti“.

„Je je, pa kako ti to znaš?“, upitala je Pavlina.

„Ne osjećam se dobro. Srce mi nije baš…“

„Sutradan je Preobraženje Gospodinovo. To bi bilo lijepo, blagdan ti je“, uzvratila joj je s osmijehom Pavlina. I nastavila: „Budi sretna, srest ćeš Isusa, nebesku Majku, svoje roditelje“. Valburga im je zahvaljivala da su je tješili.

Baš u blagdan Preobraženja Gospodinova, da i njegova zaručnica, preobražena za slavu vječnog života, prijeđe svome Isusu, za kojeg je živjela.

A kakva je bila s. Valburga?

Redovnicama, pogotovo koludricama, obveza je svaki dan biti na misi. No, s. Valburga to je osobito, osobito intenzivno, žarko i ljubavno živjela.

„S. Valburga je uvijek htjela ići na misu. I svaki dan je išla na misu. Do zadnjeg je bila za to spremna i to htjela. Dok god je mogla, išla je na misu. Mi bismo joj rekle: Odmori malo, krv si primila.

Ali ona bi uzvratila: Ja to moram. Išla je na misu do zadnjega, i poslijepodne na molitvu Večernje. I još bi molila krunicu. Nekad sam se posramila, koliko se ona ustajala. To je bila strašna volja.

A bila je srčani i bubrežni bolesnik i krv je primala svaki mjesec.

Naime, njena krvna zrnca, zbog duboke starosti, nisu više mogla dostatno opskrbiti tijelo kisikom i hranjivim tvarima, pa je zadnjih godinu dana svaki mjesec, jedanput mjesečno, išla primati krv u bolnicu. Zadnja dva mjeseca dok je bila u bolesničkoj postelji, išla je i na dijalizu. Nije bila naučena na putovanja, morala se naviknuti na taj transport. Pred kraj života živjela je i to fizičko trpljenje.

I premda joj je bilo fizički teško, ništa je nije sprečavalo da ode na misu. Uvijek je tražila da je obujem, da joj donesem papuče i obuću, da ide na misu“, kaže s. Pavlina.

Kad je čovjek u bolesničkoj postelji, tjelesno onemoćao, kako uopće može htjeti, poželjeti, obuti cipele? Nije li to nešto što te tada steže, stavlja u kalup, vezuje… S. Valburgi obuti cipele, pa i dok boluje, značilo je ustajanje i zemaljski preduvjet da ode na misu.

I rekla bi s. Valburga tada: „Sad ne mogu ići, ležim, ali rado bih išla“. Upravo je s. Pavlina vozila s. Valburgu u kolicima na misu, u zadnjim mjesecima njene tjelesne nemoći.

S. Valburga jako je voljela sestre i zajednički život.

„Di su svi, tu je ona. To je nama primjer kako je ona voljela biti u zajednici. ‘Ko god je došao u bolnicu, što nas više, to bolje. Nema nijednog dana da netko nije otišao kod nje. Uvijek je netko išao. Voljela je to sestrinstvo i zajedništvo.

Jako je voljela i poštovala Crkvu, poštovala je biskupe. Molila je za svećenike, za duhovna zvanja. Sv. Josipu se osobito molila.

U svojoj sobi je imala uokviren blagoslov od pape Ivana Pavla II. kojeg je primila za 50 godina svojih zavjeta.

Bila je revna za molitvu. Izdržala je do kraja.

Na katu samostana gdje je njena soba nalazi se veliki kip Srca Isusovog. Milosrdnog Isusa je jako molila. S. Valburga bi uvijek stala pokraj tog kipa i na talijanski bi molila molitvu, Misericordia. Sve na talijanski, odrasla je u to vrijeme i to joj je bilo najlakše“, kaže s. Pavlina.

S. Valburga je bila uvijek skromna i jako uredna. Ne bi se usudila ništa uzeti bez dozvole. „Madre bila, Madre rekla“, govorila je, poslušna što treba učiniti. Nije puno tražila. Što je dobila, bila je zadovoljna.

Za njen 90. rođendan, koludrice su s. Valburgi poklonile čokolade, Ferrero Rocher, njoj je to bilo svečano; tortu sa svjećicama i Coca Colu.

Jako je voljela Coca Colu. Bila je zadovoljna s jednom Coca Colom. U samostanu nemamo svaki dan Coca Colu ni gazirana pića, samo za fešte.

Sve smo stavili u jednu kao zlatnu kutiju, to je njoj bilo kao da je zlato. Ona je čuvala tu kutiju. Radila je ručne radove. Još prošle godine radila je ručni rad, za Božić i stavila ga u tu svečanu kutiju. I poklonila je taj rad za imendan tadašnjoj opatici Anastaziji, na blagdan sv. Stošije.

U četvrtak, 6. kolovoza, s. Valburgu je u 14 sati, kad su dozvoljene posjete, išla posjetiti s. Rafaela. Primijetila je promjenu na njenom licu. I išla to reći medicinskom osoblju…

Ovo je zapis onoga što mi je prenijela s. Pavlina, uz dozvolu i u prisutnosti s. Katarine Teskere, opatice Samostana sv. Marije – na slavu Boga i poticaj ljudima da promisle o svojoj spremnosti za Prijelaz i hodu prema Vječnosti.