Kardinal se u razmatranju objavljenom na Vatican Newsu, prisjeća svoje mladosti i učenja hrvatskih narodnih plesova u župnoj dvorani.

Kolo, kaže, nije bilo samo ples, nego i mjesto susreta, zajedništva i izgradnje odnosa. Upravo ga je to iskustvo, nakon što je dublje upoznao pojam sinodalnosti, potaknulo da u kolu prepozna sliku sinodalnog hoda Crkve.

„Jednoga dana shvatio sam da mi je iskustvo plesanja kola i svega što ono uključuje ponudilo vrijedan ključ za razumijevanje sinodalnosti.

Kao što je kolo način povezivanja i zajedništva među ljudima, tako je i sinodalnost način izgradnje zajedništva u životu Crkve.“

Podsjeća da riječ „sinodalnost“, izvedena iz grčkoga izraza synodos, znači „zajednički hod“ te označava poziv cijeloj crkvenoj zajednici da zajedno preuzima odgovornost za svoje poslanje, osluškujući Duha Svetoga i jedni druge.

Kao što u kolu pojedinačni plesači postaju jedno tijelo u zajedničkom ritmu, tako i sinodalnost traži prijelaz od pojedinačnog nastupa prema zajedničkom skladu.

Kardinal posebno naglašava da svaki ples započinje slušanjem glazbe.

Jednako tako, prvi korak sinodalnosti nije govor ili donošenje odluka, nego duboko slušanje Duha Svetoga, Svetoga pisma, crkvene predaje i međusobno slušanje, osobito onih koji se nalaze na rubovima društva i crkvene zajednice.

Bez zajedničkog ritma, upozorava, nije moguće istinski sinodalno djelovati.

Govoreći o različitim ulogama u kolu, ističe da vodstvo ne znači dominaciju, nego stvaranje prostora u kojemu svi mogu pridonijeti svojim darovima.

„Iako voditelj usmjerava ples, njegovo vodstvo ne počiva na dominaciji ili kontroli ishoda, nego na stvaranju sigurnog prostora u kojemu drugi mogu doći do izražaja i sigurno se kretati. To je upravo bit suodgovornosti u sinodalnom okviru.

Hijerarhija, laici, redovničke zajednice i teolozi imaju različite karizme (duhovne darove) i različite uloge.

Sinodalnost ne briše te razlike, nego ih, poput vrsnog koreografa, skladno povezuje u cjelinu.

Ljepota plesa počiva na činjenici da je pokret svakoga plesača nužan kako bi cijela koreografija uspjela“, piše kardinal hrvatskih korijena.

Također naglašava da ples zahtijeva prilagodljivost i kreativnost. Kao što se plesači prilagođavaju partnerima i ritmu te ispravljaju pogrešne korake, tako je i sinodski put otvoren djelovanju Duha Svetoga, dijalogu i traženju zajedničkih rješenja, čak i u trenutcima napetosti i neslaganja.

Važno mjesto u njegovu promišljanju zauzima i odnos između sadašnjosti i crkvene predaje. Uspoređujući plesni podij s prostorom koji su izgradile prethodne generacije, kardinal Cupich ističe da se sinodalnost ne može svesti samo na potrebe sadašnjega trenutka.

Uz sinkronijsku dimenziju, koja sluša glas današnje zajednice, potrebna je i dijakronijska dimenzija koja u razlučivanje uključuje glas svetaca, crkvenih otaca i cjelokupne predaje Crkve.

Time se, smatra, čuva kontinuitet vjere i izbjegava „tiranija sadašnjosti“.

Zaključujući razmatranje, kardinal Cupich ističe da sinodalnost nije birokratski proces ni niz sastanaka, nego dinamičan i radostan način zajedničkoga života Crkve.

Ona znači učiti „plesati“ slušajući Božji ritam, poštujući jedinstven doprinos svakoga člana zajednice i zajednički svjedočeći evanđelje svijetu.

Na kraju dodaje kako slika plesa otvara i dublje razumijevanje otajstva Presvetoga Trojstva. Podsjeća da su rani crkveni oci pojmom perichoresis – doslovno „ples oko“ – opisivali uzajamno zajedništvo božanskih osoba.

Što više Crkva prihvaća „ples sinodalnosti“, to vjernije odražava otajstvo Trojstva, zaključuje kardinal Cupich, a prenosi IKA.