„Ova je mjesna Crkva svjesna da se njezin život ne očituje samo u liturgijskim slavljima, katehezi i karitativnom služenju, nego i u onome tihom, strpljivom i često nevidljivom radu kojim se oblikuje duhovno pamćenje jednoga naroda.

Kultura je povlašteno mjesto na kojemu zajednica čuva svijest o svojim korijenima, produbljuje razumijevanje vlastitoga identiteta i prepoznaje put kojim je pozvana kročiti prema budućnosti.

Zato vam na početku želim izreći jednostavnu, ali duboku riječ: hvala.

Susret kulturnih djelatnika Zagrebačke nadbiskupije / Foto: TUZN

Hvala za nebrojene sate provedene nad arhivskim zapisima, rukopisima, slikama, kipovima i prostorima kako bi rječitost i ljepotu koju skrivaju približili svima nama.

Hvala za trud kojim čuvate ono što je izloženo zubu vremena, tumačite ono što je zahtjevno, obnavljate ono što je ranjeno i stvarate ono što tek treba postati baštinom.

Vaš rad nije ukras na marginama crkvenoga života; on je jedan od načina na koji Crkva služi istini o čovjeku.

U vremenu u kojemu se mnogo toga mjeri brzinom, vidljivošću i trenutnim učinkom, vi nas podsjećate da ono najvrjednije često nastaje polagano.

Katedrale se ne grade u jednom naraštaju. Jezik se ne oblikuje jednim govorom. Ukus se ne odgaja jednim događajem.

Vjera se ne prenosi samo poukom, nego i ljepotom, gestom, skladom, prostorom, pjesmom, slikom, riječju i šutnjom koja čovjeka otvara Otajstvu.

Ona je, naprotiv, jedan od najdubljih načina preobrazbe svijeta u svjetlu Evanđelja. Na hrvatskome prostoru ta je povezanost ostavila osobito dubok trag.

Susret kulturnih djelatnika Zagrebačke nadbiskupije / Foto: TUZN

Od Baščanske ploče i glagoljaške baštine, preko Marulićeve riječi, naših katedrala, samostana i svetišta, pa sve do pučkih pjesama i procesija koje su stoljećima čuvale vjeru naroda, kultura je bila više od ukrasa života.

Bila je prostor u kojemu je narod učio tko je, komu pripada i za što vrijedi živjeti i žrtvovati se. Vjera traži riječ, boju, kamen, zvuk, pokret i prostor. Traži lice čovjeka kojemu se može približiti jer „čovjek živi uistinu ljudskim životom zahvaljujući kulturi“ (Ivan Pavao II., Govor u sjedištu UNESCO-a, Pariz, 2. lipnja 1980.)

Stoga Crkva neumorno ponavlja da joj je umjetnost potrebna kako bi nevidljivo učinila vidljivim, a neizrecivo prevela u oblike koji mogu dotaknuti ljudsko srce.

Ta misao danas vrijedi još snažnije jer suvremeni čovjek, premda okružen eksplozijom različitih mogućnosti umjetničkih izražaja, često ostaje gladan smisla.

Preplavljen je informacijama, ali lišen ljepote mudrosti; izložen mnoštvu dojmova, ali s premalo dubine; uronjen u mreže povezanosti, ali lišen snage zajedništva. Zato i danas valja govoriti o umjetnosti kao putu prema istini i Bogu –  via pulchritudinis –  jer je autentična ljepota „sjaj istine“ (sv. Toma) i otvara srce onomu što nadilazi vidljivo i prolazno.

Susret kulturnih djelatnika Zagrebačke nadbiskupije / Foto: TUZN

Vaša je zadaća pomoći čovjeku da ponovno nauči gledati i razabirati tragove smisla.

Ne samo konzumirati slike, nego razlikovati istinsku ljepotu od privida. Ne samo čuvati prošlost, nego iz nje izvući snagu za budućnost. Jer nije najveća kriza našega vremena nedostatak informacija, nego gubitak sposobnosti divljenja.

Svijet treba umjetnost jer umjetnost može biti prostor u kojemu se čovjek ne osjeća odbačenim, nego prepoznatim.

U društvu obilježenom podjelama, bukom i nepovjerenjem, kultura nadahnuta evanđeljem može stvarati prostore susreta: između vjere i razuma, Crkve i društva, prošlosti i budućnosti, liturgijske strogosti i narodne pobožnosti, baštine i suvremenosti.

Ne smijemo zaboraviti da je kulturna baština Crkve osobito povjerena našoj odgovornosti.

Ona nije mrtvi kapital niti puki predmet stručne obrade. Ona je trag vjere naših starih, svjedočanstvo molitve, žrtve, nade i povjerenja.

Susret kulturnih djelatnika Zagrebačke nadbiskupije / Foto: TUZN

Kada nestane jedna stara knjiga, ne gubimo samo papir i tintu; kada propadne jedna crkva, ne gubimo samo kamen. Gubimo dio pamćenja jednoga naroda i glas onih koji nam još uvijek imaju što reći.

Svaki obnovljeni oltar, svaka sačuvana knjiga, svaki istraženi arhivski zapis, svaka očišćena freska, svaka skladba sačuvana od zaborava i svaka mudro napisana riječ govore da čovjek nije stvoren za zaborav.

Čuvati baštinu znači omogućiti joj da ponovno progovori. Za to su nam potrebni stručnost i pobožnost, znanost i poniznost, kreativnost i odgovornost.

Potrebno je sakralni prostor očuvati kao prostor molitve, umjetničko djelo kao izraz duše, povijesni spomenik kao ishodište nekoga budućeg nadahnuća.

Susret kulturnih djelatnika Zagrebačke nadbiskupije s nadbiskupom Draženom Kutlešom / Foto: TUZN

Dragi kulturni djelatnici, znam da vaš rad nije lišen teškoća. Ponekad nedostaje sredstava, ponekad razumijevanja, ponekad vremena, a ponekad i strpljenja.

No ono što činite ima vrijednost koja nadilazi trenutne okolnosti.

Vi ste čuvari osjetljivih mjesta našega zajedničkog života: jezika, pamćenja, svetoga prostora, slike čovjeka, dostojanstva stvaranja i otajstva Boga koji se objavio u tijelu, u povijesti, u licu Isusa Krista.

Zato vas potičem: ne odustajte od izvrsnosti. Ne pristajte na površnost. Ne bojte se dijaloga sa suvremenošću, ali ne gubite mjerilo koje dolazi iz Evanđelja.

Neka vaša djela budu lijepa, ali ne isprazna; suvremena, ali ne bez korijena; razumljiva, ali ne banalna; hrabra, ali ne ohola.

Crkvi su potrebni ljudi koji znaju povezivati, tumačiti, stvarati i služiti.

Iz govora zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na susretu kulturnih djelatnika Zagrebačke nadbiskupije.

Na kraju susreta upriličena je dodjela nagrade pergamene blagoslova s relikvijama drugoga stupnja blaženoga Alojzija Stepinca dugogodišnjim djelatnicama Ivanu Mirniku, Višnji Bralić i Petri Vugrinec, koja se u ime svih laureata obratila okupljenima.

Susret nadbiskupa Dražena Kutleše s djelatnicima u kulturi