Kako bi ovaj svijet bio divno mjesto za sve, a samo kada bismo na drugome voljeli sve ono što volimo na sebi i kada bismo se znali veseliti tuđoj sreći i uspjehu.

Za svaki svoj postupak, svaku riječ, svaku misao, propust ili pogrešku – pronaći ćemo barem jedno opravdanje. Međutim, tuđi propust ili grešku osudit ćemo brzinom svjetlosti. Svoj uspjeh rado pripisujemo velikom trudu i odricanju, a tuđi promatramo s dozom zavisti te često i umanjujemo.

Ipak, ne treba nas to obeshrabriti već probuditi, i potaknuti na promjenu. Promjenu pogleda i srca.

Bog od nas ne traži savršenstvo bez pogreške. Mislim kako On jako dobro zna da mi to ne možemo. Ali možemo se potruditi.

Pitanje je jesmo li spremni druge gledati Božjim očima. Čega se bojimo?

Veseliti se tuđoj sreći znači sudjelovati u Božjoj radosti, jer Bog želi dobro svakome od nas. No, sve dok god nas sputavaju oholost, zavist i strah da ćemo nešto izgubiti ako drugi dobije – ovaj svijet ostaje ranjeno mjesto. Ali ne trebamo odustati.

Ni jedna promjena ne ide preko noći niti odjednom. Učimo, vježbamo i trudimo se. Ljubiti bližnjega i radovati se njegovom uspjehu – nije slabost. Mislim da je to znak Božje prisutnosti u nama. A gdje je Bog – ondje je sve!

Sigurna sam da jednom kad naučimo radovati se tuđem uspjehu kao vlastitome – svijet više nikada neće biti isti  jer u njemu će zaživjeti Ljubav.