Put nas je, kroz zlatno-žuta polja repice, oranice, šume i nepreglednu ravnicu, vodio do ljudi – do slušatelja i prijatelja HKR-a u Osijeku. Ondje smo još jednom doživjeli zajedništvo koje „nadilazi“ eter, potvrđujući koliko HKR zauzima posebno mjesto u životima ljudi ovoga kraja.

HKR kod vas u Osijeku / Foto: Mihael Varenica

Zahvaljujući preč. Ivanu Juriću imali smo priliku uroniti u život ove župne zajednice i susresti njezinu živu vjeru.

Preč. Jurić, koji je nedavno proslavio 62. rođendan, vodi Župu Uzvišenja Svetoga Križa u Retfali koja ove godine obilježava 65 godina postojanja. Govoreći o snazi ove zajednice vjernika, ističe kako ona ne proizlazi samo iz brojnosti, nego iz povjerenja u Boga:

„Kad se oslonim samo na sebe, onda sam sve promašio… Što prorok kaže: ‘Ako se na mene ne oslonite, nećete opstati’.

Uzdati se u Božje milosrđe, to je poruka i današnjem čovjeku i jedino to nas može izliječiti.“

Preč. Ivan Jurić / Foto: Mihael Varenica

Govoreći o osobnom svjedočanstvu i snazi molitve u životu naroda župnik je podsjetio:

„Hrvatska je postala slobodna zato što smo molili. Krunica – to je moje svjedočanstvo i nitko mi to ne može pobiti.“ Dotaknuo se i osobnih obiteljskih uspomena te vlastitog imena:

Ja sam Ivan apostol, tako je mama odredila po rođenju sam trebao biti Ivan Krstitelj, pa je ona praktično odlučila: imamo kolača, imamo svega za Božić, pa je najbolje da tada slavimo imendan.

HKR kod vas u Osijeku / Foto: Mihael Varenica

Inače, preč. Jurić obnaša službu duhovnika Cenacolove bratovštine Gospe od Utočišta u Aljmašu.

Još od svojih svećeničkih početaka nosi snažnu želju graditi živu Crkvu među vjernicima, hoditi s narodom i na poseban način biti blizak mladima.

⇒ Svjedočanstvo osječkog župnika: „Isuse, je li moguće da klečim s bivšim zatvorenicima i ovisnicima?“

Ministranti na svetoj misi / Foto: Mihael Varenica

Upravo mu je ta dimenzija pastorala bila trajna nit vodilja kroz godine služenja.

Godine 2019. dodijeljena mu je „Povelja humanosti“, najviše javno priznanje Osječko-baranjske županije, „za humana djela učinjena na području Županije, aktivno djelovanje u humanitarnim udrugama, pomoć mladima u paklu droge i zaslužnost za ustroj (2002.) te uspješno djelovanje Zajednice Cenacolo u Šarengradu do 2019., kada bratovština seli u novoizgrađeni dom u Aljmašu.

Prijatelji koji „žive“ HKR

Posebno mjesto u ovom susretu zauzeli su prijatelji Hrvatskoga katoličkog radija – ljudi različitih životnih priča, ali povezani istim osjećajem blizine i pripadnosti programu koji ih prati u svakodnevici.

Tanja Maleš i Adrian Vinković Rangel / Foto: Mihael Varenica

Mnogi svjedoče kako HKR slušaju u radosti i u kušnjama života, a ta se povezanost ne zadržava samo na riječima, nego se očituje i u konkretnim gestama.

Tako je i Vera Međugorac, nakon oporavka od operacije srca, radosno prihvatila doći na susret i posvjedočiti zašto je dugogodišnja prijateljica HKR-a.

Kad sam otkrila vašu postaju, prestala sam odmah slušati lokalni radio…
Oduševila sam se lijepim emisijama, duhovnom glazbom i prelijepim riječima svih vaših voditelja.

Vera Međugorac / Foto: Mihael Varenica

S vremenom je HKR postao stalni dio njezina dana:

HKR je postao moja glavna stanica – i u kuhinji i u dnevnom boravku i u autu. Ima prekrasne riječi molitve, obogaćenje duhovno, utjehu u bolesti i prelijepu glazbu koju ja volim.

Svoju povezanost s HKR-om svjedoči i Anto Kozić, prijatelj od 2014. godine, koji naglašava koliko mu znači pripadati ovoj zajednici zajedno sa svojom suprugom:

Anto Kozić / Foto: Mihael Varenica

„Drago mi je da sam prijatelj Katoličkog radija. To mi je velika čast… Vi ste veliki dar nama kršćanima.“ Otkriva kako je upravo on prvi pronašao ovu radijsku postaju i uključio svoju obitelj:

Bit ću iskren – ja sam suprugu nagovorio, ja sam ju učlanio… Čim sam našao vašu stanicu – od tada vas slušam svaki dan.

Za njega HKR ima posebnu snagu u trenucima slabosti: „Kad smo tužni, upalimo radio… i čujemo emisije i glazbu koje liječe srce i dušu i tijelo.“

Novi prijatelji HKR-a / Foto: Mihael Varenica

Naglašava i koliko mu radio pomaže u rastu u vjeri:

Ne možemo svi studirati teologiju, ali možemo kao vjernici slušati i upoznavati svoju vjeru i ljubav Božju koja je neizmjerna.

U obitelji Gotovac prijateljstvo s HKR-om živi se zajednički i prenosi s generacije na generaciju. Ivanka Gotovac, prijateljica od 2011. godine, svjedoči kako je njezin put prema radiju bio duboko osoban i povezan s obiteljskim iskustvom:

„Svekrva i mama su slušale… dok su bile žive, ja sam se nekako izvlačila. A kad su preminule, došao mi je glas:

‘Ivanka, i ti sad sebi upali, to ti je dobro i slušaj.’

Ivanka Gotovac / Foto: Mihael Varenica

Od tada HKR postaje dio njezine svakodnevice, a osobito večernjih trenutaka u obitelji: „Najviše moram priznati – krunicu. To je nama neki putokaz…

Svaku večer ja i moja najmlađa kćer Rafaela slušamo i molimo zajedno.“

Ivanka i njezina obitelj, s petero sinova i najmlađom kćeri Rafaelom, svjedoče ljepotu života u vjeri. Rafaela, djevojčica s Downovim sindromom, posebno je voljena u cijeloj župnoj zajednici.

Ravnatelj HKR-a Zvonimir Ancić s Prijateljima HKR-a / Foto: Mihael Varenica

Tambura koja spaja

Program u Osijeku dodatno su obogatili tamburaši – tamburaški sastav „Fortuna“, unoseći autentičan slavonski duh kroz pjesmu koja je razigrala srca, a potaknula i pokoji plesni korak.

Tamburaši Fortuna / Foto: Mihael Varenica

U ovu je priču uvela Danijela Šandor, urednica emisije Ritam Šokadije i članica župnog pastoralnog vijeća, koja je susret povezala s tamburaškim sastavom Fortuna i iznijela bogatu tamburašku tradiciju.

Tambura vam se uvuče pod kožu… S njom se u Slavoniji rađa, raduje, veseli, ali i tuguje i plače. Ona je pratiteljica cijelog života.

Posebno mjesto u toj tradiciji zauzima Slavonsko tamburaško društvo „Pajo Kolarić“, jedno od najstarijih u Hrvatskoj, koje članovi doživljavaju kao obitelj. „Zahvalni smo Bogu na daru muziciranja, ali još više na daru zajedništva.“

Danijela Šandor / Foto: Mihael Varenica

Osijek se s pravom naziva i gradom tambure, a danas ima i studij tambure, što potvrđuje koliko je ta tradicija živa i snažna.

Kako tambura živi i danas, posvjedočio je i voditelj sastava Fortuna Roko Grebenar:

Čast nam je svirati za sve vas koji slušate. Kad se čovjek rodi u Slavoniji, kao da se rodi s tamburicom. Zahvalni smo našim seniorima koji su nas naučili kako se živi uz tamburu – na onaj pravi slavonski način.

Roko Grebenar / Foto: Mihael Varenica

Povratak zemlji

Među pričama koje svjedoče o životu u Slavoniji ističe se ona Matije Kopića, mladog supruga, oca i hrvatskog inovatora, koji je odlučio svoj dom i obitelj graditi „na zemlji i od zemlje“. Njegova je želja da djeca odrastaju u neposrednom dodiru s prirodom, a ne isključivo s tehnologijom.

Njegov životni put obilježen je odlaskom i povratkom, što ga je dodatno učvrstilo u uvjerenju o vrijednosti života u rodnom kraju:

Bio sam na Zapadu, u Americi, vidio puno toga, ali srce me vuklo natrag.

Matija Kopić / Foto: Mihael Varenica

U Slavoniji prepoznaje darove koji mu omogućuju dostojanstven obiteljski život: „Ovdje imamo predivnu zemlju i ljude, Bogom dane prilike da podižemo svoje obitelji i pružimo primjer ostatku Hrvatske.“

Upravo to nastoji ostvariti kroz razvoj regenerativne farme, pristupa koji poštuje prirodni poredak:

Poštovati način na koji je Stvoritelj stvorio prirodu, trudimo se poštovati biološku raznolikost tla i prirodne karakteristike životinja koje uzgajamo…

HKR kod vas / Foto: Mihael Varenica

Njegovo gospodarstvo tako nije samo posao, nego i prostor odgoja djece kroz rad i vjeru: „To je odličan poligon za odgoj… ‘ora et labora’.“ U središtu svega ostaje obitelj i zajedništvo: „Raditi zajedno i moliti zajedno.“

Maraton i biblijski pastoral?

Subotnji polumaraton u Osijeku povezao je cijeli grad, a upravo s te utrke do mikrofona HKR-a stigao je vlč. dr. Ivan Benaković – predstojnik Ureda za biblijski pastoral Đakovačko-osječke nadbiskupije.

vlč. Ivan Benaković na osječkom polumaratonu / Foto: Privatna arhiva

„Ljudima je simpatično i zanimljivo što ulazim u njihove prostore izvan crkve i gdje mogu biti s njima blizak. Upravo u tim trenucima mogu se dogoditi i dublji susreti, osobito kad netko nosi poteškoće.

Tako je rekreativno trčanje povezalo mnoge ljude i postalo svojevrstan oblik evangelizacije.“

Osim što djeluje u Župi Preslavnog Imena Marijina u Donjem gradu, njegov rad se posebno širi kroz vikarijat u središtu grada. Ondje, kroz Ured za biblijski pastoral, organizira susrete i tribine kojima je cilj približiti Božju riječ svakodnevnom životu vjernika:

Polazimo od biblijskog teksta i tumačimo ga povezujući ga sa svakodnevicom ljudi.

Župa Uzvišenja Svetoga Križa / Foto: Mihael Varenica

Uz to, vikarijat okuplja i druge važne inicijative, od Instituta za novu evangelizaciju do molitvenih zajednica i karitativnog djelovanja – tvoreći živu mrežu susreta, vjere i djelovanja. U tom smislu, vikarijat se s pravom može doživjeti kao „produžena ruka Đakova“.

Blizina ranjivima

Ova osječka župa svoju „živost“ pokazuje i kroz dugogodišnje djelovanje zajednice „Vjera i svjetlo“, koja već 27 godina okuplja osobe s intelektualnim teškoćama, njihove obitelji i prijatelje.

Predstavila ju je Marija Glavaš, ističući kako zajednica ima jednostavan, ali snažan cilj – biti zajedno.

Marija Glavaš / Foto: Mihael Varenica

„Okupljamo se svaku četvrtu nedjelju. Dijelimo radosti i poteškoće, slušamo jedni druge, ali najvažnije je da smo zajedno.“ Susreti su ispunjeni pjesmom, radošću i prijateljstvom, a komunikacija često nadilazi riječi:

Neki naši članovi teško govore, ali pokretom izražavaju ono što žele – bilo da pjevaju Isusu ili nama, svojim prijateljima.

Upravo iz te zajednice dolazi i nova prijateljica HKR-a – Sanja odnosno Marijina kćer: Kad je čula da dolazi HKR u Osijek, rekla je:

Evo, dolaze da ja postanem prijatelj.

Sanja Glavaš, zajednica „Vjera i svjetlo“ i nova Prijateljica HKR-a / Foto: Mihael Varenica

I sama Marija prijateljica je HKR-a još od 2001. godine, na poticaj kardinala Franje Kuharića:

‘Otvorite svoje srce i uši i pustite glas HKR-a u svoje domove…’ Taj radio je bio potreba i molitva dugi niz godina. Puno mi značite, ispunjavate naše dane, pa i noći kada postanu teške.

Molitva i riječ

„Lijepo je što postojiš“, znao je često reći Tomislav Ivančić, a tu misao s lakoćom možemo primijeniti i na ovu župu.

Ona je na poseban način povezana sa zajednicom „Molitva i Riječ“, ponajprije zahvaljujući župniku otvorenom različitim duhovnim inicijativama. Upravo je u njegovoj mladosti snažan trag ostavio profesor Tomislav Ivančić, utemeljitelj spomenute zajednice i Centra za hagioterapiju, čiji se duh i danas prepoznaje u životu ove župne zajednice.

Katica Krček / Foto: Mihael Varenica

Trag tog djelovanja danas je prisutan i u Osijeku, gdje smo pobliže upoznali zajednicu zahvaljujući Katici Krček, dugogodišnjoj prijateljici našega radija koja kaže:

Vaš radio mi je kao lijek – znate ono kad ga dobijete u pravo vrijeme i u pravoj količini – zdravlje je neminovno.

Susret s profesorom Ivančićem 1996. u Bizovcu bio je ključan trenutak koji ju je privukao zajednici Molitva i Riječ, gdje je kroz novu evangelizaciju upoznala i hagioterapiju kao put razumijevanja i ozdravljenja čovjeka.

Put rasta za bračne parove

U župi se posebna pažnja posvećuje radu s bračnim parovima o čemu svjedoči i profesorica Valentina Pavić. Zajednica djeluje već deset godina kao prostor trajnog rasta, a ne samo povremenog susretanja, okupljajući stalne, ali i nove parove koji se uključuju prema mogućnostima.

Sastajemo se jednom tjedno. To je trajno zajedništvo, nije samo druženje, uvijek susret počinje molitvom.

Valentina Pavić / Foto: Mihael Varenica

Naglasak susreta stavljen je na duhovnu dimenziju braka, uz redovitu prisutnost svećenika ili đakona koji prate zajednicu i pomažu u produbljivanju vjere. „Važno je započeti molitvom i vratiti se izvoru te znati što je temelj našeg braka.“

U središtu njihova razumijevanja braka nalazi se svijest o Božjoj prisutnosti koja povezuje supružnike i daje smisao njihovu savezu.

Mi znamo reći da je nas troje u braku – supružnici i Krist. Mi smo se zavjetovali Bogu.

Preč. Ivan Jurić predvodi misno slavlje / Foto: Mihael Varenica

Nova šansa u Cenacolu

Zbog župnikove povezanosti s Cenacolovom bratovštinom Gospe od Utočišta u Aljmašu, susret je obogaćen i snažnim osobnim svjedočanstvom jednog člana zajednice.

Luka je u zajednici dvije i pol godine, a njegov život prije toga bio je obilježen ovisnošću o kocki i traženjem prihvaćenosti u društvu, što ga je postupno udaljilo od samoga sebe i odvelo u dugove i nezadovoljstvo.

Zajednica mi je promijenila život… braća koja su svaki dan sa mnom govore mi istinu o meni, kakav sam i tko sam.

Luka (zajednica Cenacolo) / Foto: Mihael Varenica

Život u Cenacolu obilježen je jednostavnošću, radom i molitvom, bez raskoši, ali s jasnim redom i disciplinom koji pomažu u unutarnjem ozdravljenju.

⇒ Svjedočanstva iz Cenacola: „Isus me oslobodio od želje za alkoholom, živi sam svjedok da nikad nije kasno!“

Govoreći o uzrocima svoje ovisnosti, iskreno priznaje da ga je privukla želja za lakim novcem i površnim načinom života, no sve to na kraju nije donijelo ispunjenje:

Htio sam imati novca, a nisam htio raditi, ali na kraju dana bio sam tužan, nezadovoljan i nesretan. Ova zajednica je moja obitelj u kojoj sam spašen.

Preč. Ivan Jurić i Tanja Maleš / Foto: Mihael Varenica

Milosrdni Otac

U ovoj župi već 13 godina djeluje i zajednica Milosrdni Otac prepoznatljiva po svojoj ustrajnoj molitvi i predanosti. U našem su programu njezini članovi predmolili krunicu Božjega milosrđa na svetkovinu Božjega milosrđa u 15 sati.

Zajednica Milosrdni Otac / Foto: Mihael Varenica

Sam naziv zajednice, ispričao je Ivan Grašić, proizašao je iz molitve i razlučivanja, kao znak poziva i odgovornosti koju su prepoznali:

Bog je htio da nosimo ime Milosrdni Otac i dao nam veliku odgovornost da ljude vodimo k Njemu.

Ivan Grašić / Foto: Mihael Varenica

Vizija zajednice usmjerena je na približavanje ljudi Bogu i otkrivanje njegove blizine, osobito ondje gdje pogrešne slike o Bogu stvaraju udaljenost.
„Želimo dovesti svaku osobu do toga da zna da je Bog živ i da je on jedini milosrdni Otac koji nam je potreban.“

Kroz godine ustraju u molitvi, osobito kroz neprekidne devetnice Božjem milosrđu, moleći za župu, vjernike i cijelu Crkvu, a svoj duhovni rast doživljavaju kao postupnu izgradnju zajednice.

Vjernici na krunici Božjega milosrđa / Foto: Mihael Varenica

Bogata mreža župnih zajednica

Govoreći o zajednicama župe Uzvišenja Svetoga Križa, posebno se ističe zajednica svetoga Josipa, koja djeluje tiho, ali snažno, poput male „vojske“ u službi dobra.

Njezin rad predstavio je Igor Bogdanović, koji naglašava želju članova da svojim životom svjedoče vjeru i prenose je drugima:

Igor Bogdanović / Foto: Mihael Varenica

„Želimo biti bolji ljudi, vođeni Bogom i živjeti onako kako nam naša vjera pokazuje.“ Za njega i članove zajednice to nije teret, nego poziv koji daje smisao svakodnevici.

Kada znaš što je temelj, sve se može organizirati… Jednostavno uživamo u onome što radimo.

Tijekom susreta dodatno se povezao i s HKR-om, prepoznajući njegovu vrijednost i važnost u životu vjernika: „Često slušam HKR u autu. Osjetio sam potrebu poduprijeti vaš rad. To je nešto plemenito i potrebno.“

Vjernici na svetoj misi u Župi Uzvišenja Svetoga Križa / Foto: Mihael Varenica

Župa se ističe i snažnom liturgijskom organizacijom – čitači su raspoređeni za svaki dan u tjednu, ne samo nedjeljom. O tome brine učiteljica Ruža Capić, koja zajedno s tridesetak članova koordinira služenje na misama:

„Uspijemo pokriti sve… i jutarnje i večernje mise tijekom cijelog tjedna.“ Na pitanje o osobnoj motivaciji jednostavno odgovara: „Vjera mi je sastavni dio života.“

Ruža Capić / Foto: Mihael Varenica

Posebno mjesto zauzima i župni Caritas, koji djeluje kao konkretno srce zajednice. O njemu govori Josip Vila, ističući kako članovi redovito obilaze potrebite i pružaju im pomoć:

Mi smo srce župe koje kuca za najpotrebitije – pomažemo i materijalno i toplom riječju.

Josip Vila / Foto: Mihael Varenica

Brinu o desecima obitelji, oslanjajući se i na solidarnost župljana koji rado pomažu: „Dobri ljudi uvijek su spremni pomoći… Naši župljani su široke ruke.“

Tiha snaga župe

U programu je gostovala i redovnica iz Družbe Naše Gospe, sestra Vianeja Pezer, koja svjedoči o dugogodišnjoj prisutnosti sestara u ovoj župi. Njihov doprinos vidljiv je u ljepoti crkve, ali još više u svakodnevnom pastoralu i radu s ljudima.

Naše sestre su od samih početaka župe… Već desetljećima daju doprinos u katehezi, sakristiji, uređenju crkve i domaćinstvu.

Župa Uzvišenja Svetoga Križa / Foto: Mihael Varenica

Posebno su uključene u rad s djecom i mladima, kroz zbor, dramske skupine i druge aktivnosti, vjerno živeći svoju karizmu služenja i odgoja:

Naša karizma je odgoj i rad s mladima. Geslo nam je – svakome koristiti, nikome ne škoditi.

Kroz godine su brojne sestre ostavile trag u župi, darujući sebe u službi svakom čovjeku, a njihova jednostavnost i vedrina ostaju prepoznatljive:
„Činiti svako moguće dobro… dati sebe do kraja za malog i velikog čovjeka.“

sestra Vianeja Pezer / Foto: Mihael Varenica

O životu župe svjedoči i Nevenka Špoljarić, župna dopisnica, koja prati i prenosi sve važne događaje pa tako i HKR kod vas u Osijeku. Za nju to nije samo zadatak, nego radost i poslanje:

U svemu je velika radost i Božja ljubav… Šteta bi bila ne podijeliti tu radosnu vijest s drugima.

Nevenka Špoljarić / Foto: Mihael Varenica

Ističe kako župa živi punim plućima, a njezin angažman, kao novinarke, članice vijeća i čitačice, dio je šireg darivanja sebe:

Nema radnog vremena… To je rad za vječnost. A da bismo uopće nešto činili u životu i svoj talent stavili u službu Božju i u službu drugima, moramo se davati potpuno.

Tanja Maleš i prijateljica HKR-a / Foto: Mihael Varenica

Župnik i „tjeskoba“?

Na kraju emisije, preč. Ivan Jurić iskreno je, uz smijeh, podijelio svoje unutarnje stanje te priznao da je u početku osjećao određenu „nelagodu“.

Ravnatelj HKR-a uručuje zahvalnicu preč. Ivanu Juriću / Foto: Mihael Varenica

„Mogu reći da sam bio pomalo tjeskoban, kao da mi je oduzeta sloboda, upravo zbog poštovanja prema svima koji nas slušaju. Razmišljao sam kako će to proći, jer to ipak nije nešto uobičajeno za svaku nedjelju ili svakodnevicu.“

No, istaknuo je kako se sve promijenilo u trenutku prepuštanja:

Kad sam u poniznosti odustao od sebe i pustio Duhu Svetomu da to vodi i čini, onda se sve posložilo.

Preč. Ivan Jurić i Tanja Maleš / Foto: Mihael Varenica

Hvala, Slavonijo!