Prvi ili posljednji?

Prvi dan u tjednu, kojemu je na hrvatskom ime nedjelja, postao je preporukom organizacije Ujedinjenih naroda za standardizaciju od 1. siječnja 1970. zadnji dan u tjednu.

Tako se, premještajući naglaske, mijenja i smisao življenja vremena.

Drugačije se živi ljudski život, postavljaju društveni ciljevi i vrednote, ako je na početku tjedna naznaka Kristove pobjede nad smrću, novost koja nadilazi zemaljsku i materijalnu stvarnost, novost Božjega djela u koje smo uključeni i mi ljudi, ili ako je na početku tjedna radni dan, s težištem na ljudskome naporu i proizvodnji, stavljajući na prvo mjesto prolaznost, a ne vječnost.

Dakle, takve odluke, naizgled nevažne, vode dublje u odmak od kršćanske kulture, što za sobom povlači puno drugih društvenih pitanja i sadržaja.

Nije slučajno da su francuski revolucionari, a kasnije i komunistički režimi počevši od staljinizma, zadirali u kalendar.

Obećavali su polja svjetla, a ostavili za sobom brazde mržnje natopljene krvlju i tamom. Premda je danas takvo postupanje zaogrnuto finoćom govora, sadržaji posljedice jako su slični. Pritom se čuju opravdanja koja se odnose na gospodarstvo, na tehničke pogodnosti, ali u dnu je uvijek neki problem sa življenjem vremena, odnosno odbijanje vječnosti.

Tu počinje šira tragedija, jer tada lakše postaje suvišnim ono od čega istinski živimo.

Biskup Ivan Šaško/ Foto: TUZGN

Gubimo li vjeru i povjerenje?

Ako ostanemo u tome svijetu zatvorenom u sebe:

onostranost će nam djelovati kao nepotrebna; izgubit ćemo upućenost na raj;

zagovor svetih neće nam puno značiti; nećemo poznavati svoje svece zaštitnike niti razumjeti zašto nosimo njihova imena;

sakramenti će biti tek isprazne geste, a ne izvori milosnoga djelovanja;

anđeli samo simpatičan dekor; nećemo se usuditi vjerovati u čudesne zahvate, u iscjeljenja nanesenih i zadobivenih rana;

nećemo očekivati: obraćenja i obrate, nesebičnost u ponašanju i razloge koji nadilaze prolaznu računicu.’

Nije li se sve to već dogodilo i zašto se onda čudimo nezadovoljstvu, malodušnosti, tuzi, napetostima, nesigurnostima, nasilju?

Ne može se poniziti vječnost, a da se pritom ne rani vremenitost!

Sitnica ili ključ razumijevanja društva?

Naizgled sitnica: staviti nedjelju kao prvi ili zadnji dan u tjednu; nije li svejedno?

Ako zastanemo, shvatimo da takve navodne ‘sitnice’ postanu zamašnjaci koji mijenjaju kulturu i živote, mijenjaju naglaske te posljedično i vrednote u društvu.

Sve to događa se i danas po sličnim obrascima i ‘sitnicama’ s kakvima se Crkva suočavala od svoga postanka, od izvorišta u Kristovu uskrsnuću.

Nije li samo ‘sitnica’ u nekome obrascu vezanom uz matice, školu, uz odgoj djece, naznačiti neodređeno da se radi tek o roditelju pod brojem, gdje nema oca i majke?

Nije li ‘sitnica’, štoviše predstavlja se kao otvorenost i širina, sloboda i napredak, mijenjati identitet muškarca i žene; poticati promjenu spola u dobi djece koja trebaju uporišta u svojim traženjima?

Nije li ‘sitnica’ omogućiti surogatstvo majčinstva, promicati razne druge ‘zamjenjivosti’ s opravdanjem o pravima ili čak i s uvjeravanjem da je to za sve dobrobit?

Nije li takva ‘sitnica’ pustiti zaboravu ili iskrivljavati istinu o povijesti domovine, ne poštovati žrtvu branitelja.

Zar nije tek sitnica, i to pod oznakom umjetničkih sloboda, podupirati i plaćati javnim novcem razne programe koji uzdižu besmisao; koji vrijeđaju plemenitost ljudskoga duha i govora?

uskrsnuće/ Foto: Unsplash

Započinjemo s Bogom

Vazmenim bdijenjem započinje prvi dan, sasvim nova stvarnost; novi dan koji ne može zastarjeti; dan iznenađujuće snage i divljenja. Ova noć pokreće novi tjedan, novo razdoblje, novi svijet.

‘Mi započinjemo s Bogom; On nam daje život; i samo uz njegov blagoslov želimo započeti svoja razmišljanja, svoj govor i svoje odnose s drugima i svoj rad.

Zato su naši stari sva svoja djela, susrete, blagovanja započinjali znakom križa, ne srameći se započinjati i završavati s Bogom. I to su nam prenijeli, predali kao snagu i smjerokaz.

Kada su se susretali spominjali su Isusovo i Marijino ime; u pozdravu: Hvaljen Isus i Marija nalazi se skraćeni hvalospjev.

I kada su se opraštali izgovarali su ‘zbogom’, u kojemu je sadržana molitva da ljudi trajno budu s Božjom prisutnošću.

Kamen je otkotrljan

Ovo večerašnje slavlje polazište je za naše prenošenje dragocjenoga blaga života jednih drugima, osobito djeci. I ohrabrenje da se ne ustručavamo pokazati tko je za nas Početak i Završetak, kako je ispisano na uskrsnoj svijeći; što je naša čežnja i naša radost tijekom svih dana u godini, pod znakom proslavljenoga križa i Kristova svjetla.

Kamen je otkotrljan, anđeo sjedi na njemu: materijalni svijet nije više mjerodavan.

Više nije važno što imamo, što posjedujemo ili koliko vrijedimo za prolazni svijet; važno je samo tko smo i komu živimo.

Ova je večer ljepota posljednjih koji postaju prvi; najmanjih koji su najveći; uskrsna Radosna vijest objavljuje da su ljudi koji se ne nameću i koji su prezreni Božja voljena i blagoslovljena djeca.

Nedjelja koja izrasta iz Kristova vazma otvorenost je budućnosti. Svanut će jutro, započeti novi dan i novi tjedan, ali i novi život. Njega slavimo, kao Božji dar. Prepoznajmo to nakon ove noći, dok molimo da nas zahvati ljepota Uskrsa, jer iznova je otvoren novi svijet; nebo je među nama i u nama!