Prije malo više od mjesec dana došao je u Jeruzalem s mnogo ideja i slika u glavi, s nekoliko skoro gotovih poslova u džepu, nadajući se da se ovom gradu može pristupiti s pripremljenim okvirom i unaprijed posloženim riječima.

No, nakon malo više od mjesec dana shvaća da mu je grad tiho oduzeo lake formulacije i ostavio u rukama tri stvarnosti:

kamenje, lica i šutnju
te neizbježno iskustvo rata koje sve to presijeca poput pukotine kroz srce.

„Mislio sam da ću imati priliku hodočasnicima objašnjavati baziliku Svetoga groba. Složiti u jednu priču povijest, kapelice, obrede i sporove…“

izlazak sunca nad Jeruzalemom / Foto: Anđelo Maly

Umjesto toga, iskustvo se preokreće – stijena Svetoga groba počinje „čitati njega“.

Ulaziti i izlaziti svaki dan iz bazilike dok je bilo moguće, gledati je punu, bučnu, ponekad kaotičnu.

Onda je susretati praznu, gotovo ugašenu u ranojutarnjim ili kasnim večernjim satima,

naučilo me da uskrsnuće ne treba moj red ni moju kontrolu da bi bilo istinito…

Ondje gdje je često vidio samo grob izlizan bljeskovima mobitela, redove ljudi koji traže dobru fotografiju, evanđelje je i dalje tiho ponavljalo:

Nije ovdje.

Taj „nije ovdje“ počeo je u njemu raditi kao dlijeto – razbija uredne slike kao da Gospodin govori:

Ne traži me u svojim idealnim scenarijima, u savršeno posloženim planovima. Prošao sam ovuda, ali sada te čekam u drugim razlomljenim mjestima tvoje povijesti.

„Kad sam nakon prvih vijesti o novim napadima zaželio ponovno dodirnuti hladan kamen edikule, shvatio sam da vjerovati u prazan grob ovdje znači izgovarati uskrsnuo je dok se rat događa, a ne tek kad sve prođe.“

Upravo su ga lica mjesnih kršćana, Židova i muslimana počela evangelizirati – ne riječima, nego pogledom.

Jeruzalem / Foto: HKR

„Na misi u Betlehemu, gotovo bez hodočasnika, gledao sam ljude kako se uređuju za liturgiju i stoje uspravno u vjeri dok im rat oduzima posao, sigurnost i mogućnost planiranja sutrašnjice.“

Njihova „tvrdoglava“ odluka da nastave živjeti – otvoriti trgovinu, poslati djecu u školu, doći u crkvu – bila je propovijed jača od bilo koje moje homilije.

Iz toga jasno iščitava da vjernost ponekad znači jednostavno ne odustati čak i kada ništa izvana ne ulijeva optimizam.

„S druge strane, slušao sam neke lokalne vodiče koji mjesecima nisu imali hodočasnike. Rat je mnogima uzeo posao i sigurnost u gradu u kojem su odrasli.

Međutim, svi su oni svjesni da svijet nije potpuno zaboravio Jeruzalem i da unatoč raketama i strahu još uvijek postoji netko tko moli za mir.“

U očima mnogih Palestinaca prepoznaje dubok umor koji više nema riječi, ali i njihov prkos te želju da unatoč kontrolnim točkama ograničenjima i gubicima život ide dalje: da se djeca smiju, da se navečer zapali svjetlo i izmoli kratka molitva.

Rat je sve te poglede zgušnjavao iza kratkih rečenica poput: „Dobro smo… Ide nekako… Inšallah“, iza kojih se osjećao cijeli svijet neizrečenog straha i tjeskobe.

U tom svijetu, kao svećenik u prolazu, postao sam svjesniji da sam pozvan biti uho prije nego glas, prisutnost prije nego rješenje i ne onaj koji objašnjava misterij zla nego onaj koji ostaje, sluša i nosi ta imena na oltar.

Imao je i treću školu – šutnju.

Ne onu lijepu, orkestrirani muk uređene crkve nego ono teško utihnuće koje se spušta na Jeruzalem kad sirene tek utihnu ili kad vijesti govore o novoj eskalaciji, a grad zadrži dah.

mjesto Navještenja u Nazaretu / Foto: HKR

Tih večeri kada se u daljini čuju helikopteri ili eksplozija, a hodnici samostana utihnu, njegova se molitva nužno pojednostavila.

Postala je samo stajanje pred Bogom, s krunicom u ruci…

Jutarnja i večernja molitva izmoljena na krovu, dok gledam kupolu Svetoga groba kako  i dalje strpljivo nadvisuje krovove ranjenog grada.

„Rat je u moj molitveni život unio novu vrstu šutnje…

Ne onu biranu asketsku, nego šutnju nemoći, kada nemaš pravu riječ za roditelje koji su izgubili dijete, za mlade koji ne znaju hoće li ikada moći otići ili se vratiti.“

U toj šutnji vlč. Maly, kako kaže, polako uči da je ponekad jedini istinit način molitve jednostavno ostati.

Ostati s Bogom u gradu koji ne zna hoće li sutra biti mirniji ili nasilniji i ostati s ljudima koji ne mogu obećati da će uskoro biti bolje.

Cijeli duhovni putopis iz Jeruzalema „Sveti tragovi Jeruzalema“, koji je pripremio bibličar vlč. izv. prof. dr. Anđelo Maly, možete poslušati u arhivi HKR-a.