U vremenu kada su mnogi mladi u Osijeku bili izgubljeni u ovisnostima i bez pravog oslonca, jedan mladi svećenik suočio se s pitanjem koje mu nije dalo mira: „Kako ostati nijem pred patnjom onih kojima je najpotrebnija nada?“ Donosimo svjedočanstvo župnika Župe Uzvišenja Svetoga Križa u Osijeku preč. Ivana Jurića o putu koji je iz tog pitanja izrastao.
Srce za mlade u teškim vremenima
Mladom svećeniku Juriću oduvijek je bilo na srcu graditi živu Crkvu u vjernicima i hoditi zajedno s narodom, a na poseban način biti blizak mladima.
Za svećenika je zaređen 1990. godine, neposredno uoči Domovinskog rata, koji ga je zatekao u samom središtu Osijeka gdje je služio kao kapelan. To je vrijeme duboko obilježilo njegov početak svećeničkog puta.
„Puno toga sam zajedno s danas pokojnim župnikom prošao, a poslije rata je život u Osijeku ponovo krenuo punim plućima“, ispričao je preč. Jurić za program HKR-a ususret Pohodu „HKR kod vas“ u Osijeku u Župu Uzvišenja Svetog Križa (Retfala).
Kao kapelan u Osijeku okupljao je velik broj studenata na molitvenim susretima, gdje je, kako sam svjedoči „imao oko 200 do 300 studenata“ te je postupno počeo primjećivati ozbiljan problem:
Osjetio sam jedno teško vrijeme, droga je ušla na naša vrata i bilo je mnoštvo mladih koji se drogiraju. Osjećao sam se jako nemoćno.
Kao vjeroučitelj i svećenik svakodnevno je susretao mlade koji su već bili zahvaćeni ovisnostima.
Iz ranijeg svjedočanstva poznato je da ga je posebno potresla tragedija s maturalnog putovanja, koja je dodatno produbila njegovu svijest o razmjerima tog „novog rata“ nad mladima.
Među skupinom maturanata koji su bili na maturalcu u Španjolskoj jedan mladić odvezen kući u mrtvačkom sanduku.
Bio je to moj vjeroučenik koji se napušio trave zabavljajući se na maturalcu i rekao da je ptica te skočio s jedne stijene misleći da leti i tako izgubio život.
Nikada neću zaboraviti njegov sprovod i mnoštvo mladosti koja je tad plakala.
Imao je dojam da cijelo nebo plače. Stojeći kraj otvorenog groba zavapio je Bogu da mu pomogne.
Zar sam postao svećenik da bespomoćno sahranjujem te mlade ljude?
Upravo u tom kontekstu traženja i nutarnjih borbi – na njegovom putu pojavio se Cenacolo.
Iz jednog susreta rađa se poslanje
Od jeseni 1995. preč. Jurić postaje prvi župnik novoosnovane Župe sv. Luke, evanđelista, u Josipovcu (Osječki zapadni dekanat), gdje započinje graditi župnu kuću, crkvu i pastoralni centar te na njegov poticaj u župu dolaze i sestre franjevke.
Posebno poglavlje njegova života upravo je ta župa u kojoj je služio devet godina, a koja je, kako ističe, bila potpuno nova – „trebalo je početi od nule“.
Tanja Maleš i preč. Ivan Jurić / Foto: HKM
Upravo kroz rad s mladima u toj župi, s kojima je ostvario snažan odnos, organizirao je i zajednička ljetovanja na moru. Tijekom jednog takvog odlaska dogodio se i presudan, ali posve neočekivan susret sa zajednicom Cenacolo.
Na kamp su došli svjedočiti članovi zajednice, a to iskustvo ga je duboko potreslo i usmjerilo njegov daljnji pastoralni put.
Otkad sam to čuo, ja nisam mogao doći sebi… Rekao sam: ‘To je to što ja čekam i tražim’.
Posebno ga je dotaknula „razlika“ između njegova svećeničkog govora i svjedočanstva onih koji su osobno prošli iskustvo ovisnosti, a koje ima daleko snažniji utjecaj na mlade.
„Ja mogu kao svećenik govoriti: nemoj se drogirati, nemoj tako živjeti, a oni će reći: ‘Što ti znaš? Tko si ti da mi to govoriš?’
Ali kad dođe netko tko može posvjedočiti: ja sam to živio, bio sam zarobljen drogom i svime što ona nosi i Bog me iz toga izbavio – to postaje snažno svjedočanstvo.“
Župljani su bili oduševljeni susretom sa zajednicom, a preč. Ivan je osjetio da je „tu bio milosrdni Bog na djelu.“
Nastavio je kontakt sa zajednicom te je postupno uključivao njezine članove u život župe pozivajući ih na svjedočenja i susrete. Također, oni su njega pozvali na iskustvo u Vrbovec gdje su ga članovi srdačno prihvatili:
Rekli su: ‘Done, dođi i budi s nama, ti si sto posto naš.’ Šalili su se i rekli: ‘Da nisi svećenik, sigurno bi bio narkoman.’
Promatrajući njihov život, molitvu i zajedništvo, bio je snažno dirnut, osobito u klanjanju, gdje je prepoznao dubinu Božjeg djelovanja među ljudima koji su prošli najteže životne situacije.
Članovi Zajednice iz dvorca Lovrečina / Facebook Zajednica Cenacolo
Gledajući Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu pitao se:
Isuse, je li moguće da ja klečim na koljenima s bivšim zatvorenicima, uličarima, pijancima, narkomanima, kockarima, pa ovo je čudo.
Ovo je veće čudo od onoga da ustaju mrtvi jer bi mrtvi ako ustanu opet umrli, a ovdje ljudi uskrsavaju na vječni život.
U srcu su mu odzvanjale riječi:
Nisam došao zbog pravednika, već grešnika. Ne trebaju zdravi liječnika, već bolesni.
Postalo mu je jasno zašto se Isus rodio u štali – jer „on mora očistiti štalu našega života.“
„Upravo sam tada svim srcem uzljubio grešnika, tj. svrstao se u tu grupu i shvatio da sam to ja, pa neka sam i svećenik. Bog voli i ljubi, Bog ne odustaje od grešnika.“
Otvorena kuća u Šarengradu
Iz tog iskustva rodila se konkretna inicijativa osnivanja zajednice u njegovoj biskupiji. Uz podršku biskupa Marina Srakića, otvorena je kuća u Šarengradu, u prostoru koji je i sam nosio rane rata.
Na otvorenju je izrečena snažna poruka koja povezuje obnovu prostora i čovjeka:
Vi ste dragi dečki sličnim ovom kraju i ovim ljudima čije su kuće i obitelji razrušene i razorene.
Kako ovi ljudi budu obnavljali svoje kuće, tako ćete i vi obnavljati ruševine koje nosite u sebi.
Zajednica je postala trajno povezana s njegovim pastoralnim putem, a i njegova uloga s vremenom je postajala sve šira.
Zajednica Cenacolo uprizorila žive jaslice ispred katedrale. Foto: Bruno Fantulin/PIXSELL
„Nisam bio samo duhovnik. Ja sam često i menadžer koji pomaže na sve moguće načine“, jer zajednica „nema stabilne izvore financiranja“.
Naglašava i konkretnu pomoć vjernika te različite inicijative koje pomažu u njihovom radu i svakodnevnom životu.
⇒ Što sam naučio boraveći u Cenacolu?
Govoreći o duhovnosti Cenacola Jurić naglašava da ona nadilazi okvir rada s ovisnicima te ima šire značenje za suvremenog čovjeka.
„To nipošto nije ovisnička duhovnost“, nego duhovnost koja „ima svoju budućnost za suvremenoga čovjeka“ te svojim specifičnim navještajem privlači upravo one koji su se „izgubili i pogubili“, a takvih je, kako naglašava, danas sve više.
Duhovna formacija u školi Tomislava Ivančića
U njegovu duhovnom razvoju važnu ulogu imala je duhovnost Tomislava Ivančića, s kojom se susreo već kao bogoslov, sudjelujući na njegovim seminarima. Taj put nastavio se i kroz ljetovanja s članovima zajednice „Molitva i Riječ“.
Kasnije je prof. Ivančića pozivao i u Župu sv. Luke gdje je nastojao izgraditi živu zajednicu vjernika.
Tomislav Ivančić / Foto: Pixsell
Upravo su ti seminari, kako se može zaključiti iz njegova svjedočanstva, snažno pokrenuli zapadni dio grada, osobito među onima koji su dugo živjeli u svojevrsnoj duhovnoj uspavanosti:
bili su to ljudi „iz onog komunističkog sustava“ koji su, nakon godina udaljenosti, ponovno počeli čeznuti za Bogom i vraćati se Crkvi.
To početno duhovno oblikovanje kasnije se dodatno produbilo susretom s Cenacolom te i osobnim odnosom s Majkom Elvirom s kojom se više puta susretao i surađivao.
Svećeniku Ivanu Juriću je 2019. uručena „Povelja humanosti“, najviše javno priznanje Osječko-baranjske županije „za humana djela učinjena na području Županije, aktivno djelovanje u humanitarnim udrugama, pomoć mladima u paklu droge i zaslužniku za ustroj (2002.) i uspješno djelovanje Zajednice Cenacolo u Šarengradu do 2019. kada bratovština seli u novosagrađenu kuću u Aljmašu“. Duhovnik je Cenacolove bratovštine Gospa od Utočišta u Aljmašu.