Kristov je križ susretište neba i zemlje.

Po njemu se Bog spustio u dubinu ljudske boli kako bi je iznutra preobrazio. On nije samo povijesni događaj smrti jednoga čovjeka, nego spasenjski čin Boga koji ljubi do kraja.

Križ nije samo znak Božjega suosjećanja. On je i Božji sud nad grijehom. Na njemu vidimo koliko je ozbiljna ljudska pobuna protiv Boga. Da je grijeh malo zlo, Krist ne bi morao umrijeti. Da je zlo beznačajno, Očev Sin ne bi bio prikovan na drvo.

Križ nam govori: grijeh razara, grijeh ubija, grijeh vodi u tamu. No istodobno nam govori i nešto veće.

Bog nije dopustio da posljednja riječ bude naša krivnja, nego njegovo milosrđe.

Božja pravednost nije zaobišla grijeh, nego je prošla kroz Krista koji je na sebe uzeo naše krivnje. Kristov je križ ponuda slobode. A raspeti Bog nije ideja. On je Živi Gospodin.

Hrvatski križni put

Kad izgovaramo riječi „hrvatski križni put“, mislimo na mnoge križeve naših očeva i majki, na izgubljene i nepronađene, na suze koje još traže svoj mir. Danas te križeve ne želimo gledati samo s tugom, nego s poštovanjem i zahvalnošću.

Previše je naših bližnjih umrlo bez groba i bez imena, ali nisu bez Boga.

Njihov križ nije bio uzaludan jer je svaka ljudska patnja na otajstven način dodirnuta i osmišljena Kristovom patnjom. On je ušao u svaku tamu i učinio je prostorom susreta s Bogom. Zato imamo utjehu da patnja naših pokojnih ne pripada samo prošlosti. Ona poziv na kršćansko suosjećanje, molitvu, poštenje, praštanje i mir čini mogućima.

Naša je zadaća danas ne spominjati se rana zbog same boli, nego dopustiti da nas proživljena bol učini nježnijima, pravednijima, plemenitijima.

Nadbiskup Kutleša predvodio križni put na Ksaveru / Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Bog nas poziva da budemo narod sjećanja koje liječi.

Zemlja još čuva mnoge neznane grobove, ali Bog ne zaboravlja ni jedno ime. Za njega ne postoje izgubljeni. Ako mi pred ovim križem izgovorimo njihova imena u srcu i predamo ih njemu, tada se ta šutnja pretvara u molitvu, a molitva u mir. Tako križ, koji je nekoć bio znak poniženja, postaje znak dostojanstva.

Naše vrijeme donosi drukčije križeve – tiše, skrovitije, ali stvarne.

Križ usamljenosti, križ razočaranja, križ brige za djecu koja napuštaju domove i domovinu, križ nemoći pred nepravdom, križ umora od svakodnevnih borbi. Nijedan od tih križeva ne može biti plodonosan bez obraćenoga srca.

Naši svakodnevni Šimuni Cirenci

Kristov križ nije samo spomenik patnji, nego ogledalo u kojemu se vidi da smo ljubljeni usred slabosti. Tu patnja pronalazi smisao. U današnjoj Hrvatskoj mnogo je nevidljive dobrote. U medicinskoj sestri koja noću bdije nad bolesnikom, u roditeljima koji se bore da sačuvaju miran dom, u svećeniku koji predano služi, u mladima koji se nadaju protiv nade.

To su naši svakodnevni Šimuni Cirenci – ljudi koji pokazuju da se i danas, u ovome vremenu poljuljanih uvjerenja, križ može nositi s dostojanstvom i osmijehom.

Kada bismo jedni drugima znali biti poput Veronike koja pruža rubac i utjehu patniku i strancu, Hrvatska bi zaista bila prostor uskrsnuća. Naš narod nije pozvan da živi od sjećanja na rane, nego od plodova ljubavi, praštanja i zajedništva. U tome je pravi domoljubni duh – ne u prošlosti, nego u služenju ljubavi koja ne traži svoje.

U sjeni Kristova križa spoznajemo da svaki naš križ može biti znak svjetla. U njegovoj sjeni slutimo Uskrs.

To je poruka nade koju želimo za sve. Upravo zbog patnje kroz koju smo kao narod prošli, pozvani smo biti narod nade – nade da je moguće graditi mir, preobraziti rane, živjeti istinu u otvorenosti i bez gorčine. Na nama je da tu nadu održimo, da budemo narod koji bira svjetlo, muškarci i žene koji čuvaju jedni druge, najslabije među nama i čitav stvoreni svijet.

Križ nas uzdiže usred poniženja.

Podsjeća nas da Bog od slabih čini snažne, da iz suza niče oprost i da se snaga naroda ne mjeri bogatstvom, nego sposobnošću da ljubi. Zato se ne trebamo bojati budućnosti. Krist nije ostao na križu. Mi nismo stvoreni da živimo u sjeni smrti tame, nego u svjetlosti života slijedeći one koji vjeruju unatoč svemu.

Danas predajemo Bogu sve koji su nosili križeve prije nas – znane i neznane, branitelje, radnike, siromahe, majke i očeve, djecu i starce. Predajemo mu i svoje križeve: brige, rane, slabosti, strahove. Sve stavljamo u ruke Raspetoga koji nas poznaje, razumije i ljubi.

I kad nas život opet pritisne, sjetimo se da križ nije kraj. Križ je vrata. Vrata kroz koja Bog ulazi u našu povijest i kroz koja mi ulazimo u njegov život. Amen.