Nalazimo se u predvečerju Cvjetnice, Nedjelje Muke Gospodnje. Tom nedjeljom započinje Veliki tjedan koji završava središnjom svetkovinom – Nedjeljom Gospodnjeg Uskrsnuća.

Mnogi će ovih dana, ako to već nisu učinili, pristupiti sakramentu pomirenja.

Crkvena zapovijed nalaže da se vjernik barem svake godine jednom ispovjedi i o Uskrsu primi svetu pričest.

Sakrament pomirenja nalazi se tako u samom središtu kršćanskog života, jer omogućuje vjernicima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa, a istovremeno postaje i izvor pravoga duševnog mira. Katekizam Katoličke Crkve ubraja ga u sakramente ozdravljenja i naglašava kako je Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, „htio da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi njegovo djelo liječenja i spasavanja svojih članova“ (br. 1421).

Teološka misao često ističe liječničko obilježje sakramenta pomirenja jer grešniku pomaže da u svojim padovima vidi izraz životne zablude i, još više, znak ljudske slabosti i duhovne bolesti. U svaki sakrament pomirenja čovjek unosi sebe, svoju ranjenu dušu i opterećenu psihu.

Temeljni preduvjet da bi netko zadobio sakramentalno odrješenje jest iskreno kajanje, bol duše i od­vraćanje od grijeha, s odlukom ne griješiti više, odnosno, želja za obraćenjem.

Kršćanska tradicija oduvijek ističe da je grijeh prije svega čin osobe, jer je čin slobode čovjeka pojedinca, a nipošto nije čin neke skupine ili zajednice.

Međutim, pri tome često zaboravljamo da grijeh ima i društvenu dimenziju.

Da grijeh ima opipljiv društveni utjecaj, može se zaključiti i iz činjenice da je čovjek po naravi društveno biće te dušom i tijelom utječe na druge i njihovu sredinu. Uspostavljajući odnose s drugima, čovjek svojim grijehom unosi destruktivni element u društvo jer sprečava težnju milosti da po kršćanskom životu prodre u sve dimenzije ljudskog života.

Pojavno se grijeh očituje kao razorna snaga čovjeka, društva i Crkve i poprima neljudsko lice.

Grijeh sprečava da milost svojim učincima postane bližnjemu gotovo materijalno vidljiva.

Svaki je grijeh, stoga, na određen način, i izravan napad na bližnjega, na brata.

U tom se smislu može govoriti o društvenoj dimenziji grijeha jer je grijeh protivan ljubavi prema bližnjemu. To se osobito odnosi na grijehe protiv pravednosti kao i na svaki grijeh protiv prava i neotuđivog dostojanstva svake ljudske osobe, počevši od prava na život, osobito pravo na život još nerođenoga, ili pak protiv tjelesne nepovredivosti pojedinca.

Upiranje prstom / Dan Burton/ Pexels

Društveni je grijeh i svaki grijeh protiv općeg dobra i nepoštovanja prava i dužnosti građana.

Sveti Ivan Pavao II. je naglasio da društveni grijeh mogu biti i postupci ili propusti političkih, ekonomskih i sindikalnih vođa koji se, premda imaju potreban autoritet, ne zalažu dovoljno mudro za preobrazbu društva u skladu sa zahtjevima i mogućnostima povijesnog trenutka.

Isto tako može biti društveni grijeh postupak radnika koji zanemaruje svoju dužnost zalaganja i suradnje da bi poduzeća osigurala dobrobit njima samima, njihovim obiteljima i cijelome društvu. (Ivan Pavao II., Pomirenje i pokora, 16).

Odgovornost za devet tuđih grijeha

Crkvena tradicija razvila je tako nauk o devet tuđih grijeha, odnosno, grijesima u kojima netko neposredno sudjeluje u tuđem grijehu te tako snosi suodgovornost i sukrivnju za grijehe koje čini netko drugi.

Radi se o osobnom grijehu, ali s drugim, zbog drugog ili preko drugog.

Crkvena tradicija navodi ih kao grijehe koji se očituju u sljedećim postupcima:

1. savjetovati na grijeh
2. zapovijedati da se griješi
3. pristati na tuđi grijeh
4. navesti drugoga na grijeh
5. hvaliti tuđe grijehe
6. tajiti tuđe grijehe kad smo ih dužni očitovati
7. ne pokarati tuđe grijehe
8. pomagati drugome u grijesima
9. braniti tuđe grijehe

društvo/ Foto: Canva

Grešne strukture u društvu

Društvena dimenzija grijeha može, međutim, poprimiti i određene grešne „strukture društva” kao izraz i učinak osobnih grijeha. One imaju svoj korijen u osobnom grijehu pa su stoga uvijek vezane uz konkretan čin osobe, koja takve strukture stvara, učvršćuje i otežava da se one uklone.

Sveti Ivan Pavao II. ističe da kad Crkva govori o grešnim situacijama ili kad društvenim grijesima označava određene situacije ili stanovito skupno ponašanje više ili manje raširenih društvenih skupina ili pak stanovništva cijelih država i blokova, ona zna i proglašava da su ti slučajevi društvenog grijeha plod, gomilanje i sažimanje brojnih osobnih grijeha.

Riječ je o posve osobnim grijesima

• onih koji podržavaju ili izazivaju nepravdu ili izrabljivanje
• onih koji, premda bi mogli nešto poduzeti da se izbjegnu, otklone ili barem ograniče određena moralna zla, propuštaju to učiniti iz nemara, straha i lažne solidarnosti, zbog skrivanja sudioništva ili iz ravnodušnosti
• onih koji se izgovaraju da nije moguće izmijeniti svijet
• također onih koji sebi žele prištedjeti napore ili žrtve izgovarajući se višim razlozima

Prave odgovornosti, dakle, jesu odgovornosti osoba. (Ivan Pavao II. Pomirenje i pokora, 16).

Crkveni dokumenti ističu da se te „strukture grijeha” mogu pobijediti jedino uz pomoć božanske milosti.

Nastojmo stoga u Velikom tjednu živjeti solidarnost s Kristom patnikom i zauzeti stav koji se očituje u zalaganju za dobro bližnjega i spremnošću da u evanđeoskom duhu „izgubimo sebe” radi drugoga.

Umjesto da drugoga iskorištavamo i tražimo vlastitu korist, nastojmo mu poput Krista „služiti”. Svaki grijeh, a osobito „strukture grijeha”, možemo nadvladati jedino oživotvorenjem ljudske i kršćanske solidarnosti, na koju Crkva poziva i koju neumorno promiče.

prof. Vladimir Dugalić / Foto: Dario Zürchauer

Prof. dr. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“.