Skoro 6 godina na čelu ovog prihvatilišta je Pjer Orlić koji je u programu HKR-a najavio da će 19. rođendan obilježiti skromno:

„Bit ćemo s našim korisnicima, nekim bivšim korisnicima, malo ćemo se družiti i popričati. Pokušat ćemo barem nakratko zaboraviti sve one tmurne oblake koji se često nadviju nad ljudima u ovakvim situacijama“.

Prihvatilište su 2007. godine osnovali franjevci i Franjevački svjetovni red na Trsatu, kao prvo takve vrste u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.

„Kad danas izgovorim tu godinu, zvuči jako daleko. No nažalost, mi već 19 godina uspješno radimo“, dodaje Orlić.

Foto: Ruže na Trsatu

Sve više starijih i bolesnih beskućnika

U gotovo dva desetljeća mnogo se toga promijenilo a posebno struktura korisnika: „Danas više ne dolaze samo mlađi ljudi koji su radno sposobni. Sve češće nam dolaze stariji, bolesni, oni koji više ne mogu raditi“, kazao je Orlić i dodao kako prema procjenama u Rijeci između 200 i 300 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, tj. na ulici, po klupama, ulazima zgrada, napuštenim prostorima.

Prihvatilište „Ruže sv. Franje“ djeluje na 14 mjesta, u gradu postoje još neki oblici smještaja, no razlika između potreba i mogućnosti i dalje je velika. Kroz prihvatilište je u 19 godina prošlo oko 700 ljudi. Orlić naglašava kako je ključ u suradnji:

Svakome tko dođe najprije kažem da mu možemo pomoći onoliko koliko je sam sebi spreman pomoći. Od toga sve kreće.

Izazovno je što je mahom riječ o ljudima koji su izgubili povjerenje u sebe, sustav, društvo. Stoga je glavni zadatak vratiti iz samopouzdanje i povjerenje te im pokazati da mogu izaći iz situacije koja ih je dovela do prihvatilišta.

„Neki uspiju a neki, suočeni s predrasudama i odbijanjem okoline, ponovno posrnu. Dogodi se da netko poželi promjenu, ali ga društvo brzo spusti pa osoba izgubi i ono malo samopouzdanja koje je jedva vratila i opet završi na ulici“, govori Orlić.

Bez osobnih dokumenata oni ne postoje

U prihvatilištu se uistinu mnogo radi za korisnike i s njima, a pomoć često počinje već od izrade dokumenata: „Ljudi bez osobne iskaznice u društvu doslovno ne postoje. Imamo između 150 i 200 ljudi prijavljenih na našu adresu kako bi uopće mogli ostvariti svoja prava iz socijalne skrbi, mirovinskog sustava i slično“, navodi voditelj prihvatilišta u kojem korisnicima pomažu u izradi životopisa i slanju prijava za posao, otvaranju adrese e-pošte i komunikaciji s poslodavcima, ostvarivanju socijalnih prava ili mirovine.

Nerijetko se dogodi da osoba koja živi na ulici ni ne zna da ima pravo na mirovinu ili neki oblik socijalne pomoći, kaže Orlići te dodaje:

Kad živite na ulici, zaboravite na osnovne stvari. Nije vam važno jeste li se okupali. Mi im pokušavamo vratiti te osnovne navike.

Korisnici imaju i svoje svakodnevne zadatke, baš kao u svakom domu: „Dogovaramo se tko će poslužiti ručak, tko će čistiti, tko će prati rublje… To su uobičajene stvari, ali za nekoga tko je dugo bio na ulici, vjerujte, to je početak povratka u život.“

Poseban dio rada s korisnicima, donedavnim beskućnicima koji su smješteni u prihvatilištu, su kreativne radionice i radno-okupacijska terapija:

„Radimo s glinom, izrađujemo suvenire, ukrase… Imamo i malu školu kuhanja u kojoj učimo da se i s malo novca može pripremiti dobar obrok, a spremamo i proizvode (čajeve, sokove, pekmeze, zimnicu) koje razmjenjujemo s dobrim ljudima za donacije“.

Mjesto susreta na Trsatu

Svake treće nedjelje u mjesecu prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ ima štand na Trsatu. Tu ljudi mogu uzeti njihove proizvode i ostaviti dobrovoljni prilog.

„Ljudi se iznenade kad vide što sve naši korisnici mogu napraviti. No još važnije od toga je razbijanje predrasuda jer postoji taj stereotip da su beskućnici lijeni i ne žele raditi. Kad ljudi vide što sve oni sami stvaraju, ta se percepcija mijenja.“

To je tek jedna u nizu predrasuda koje okolina nerijetko ima o beskućnicima. Voditelj prihvatilišta nikome ne zamjera, kaže: „Svi ih imamo. To je način na koji naš mozak funkcionira.“, no ističe kako je zato važno izravno komunicirati i mijenjati svijest.

Koliko kilometara netko mora proći da bi skupio dovoljno boca za jedan obrok? Koliko puta mora prekopati po smeću, nositi teške vreće? To nije lijenost.

„Kad pitamo ljude koji su na ulici što im je najteže, mahom odgovaraju da ih najviše boli kad ih ljudi ignoriraju, prođu pored njih i glume da ih ne vide“, govori Orlić i dodaje kako je i lijenost jedna od osobina koje često pripisujemo beskućnicima a istina je ipak drugačija:

Pjer Orlić svakodnevno komunicira s beskućnicima i otvoreno govori i o ovisnostima: „Ne mogu reći da nema alkohola i droge. No pitanje je jesu li ti ljudi postali beskućnici zbog ovisnosti ili su postali ovisnici nakon što su završili na ulici? To je velika razlika i potpuno mijenja perspektivu.“

Osobe u beskućništvu su prije svega osobe, podsjeća Orlić na nešto što bi trebalo biti samorazumljivo.

Oni su kao vi i ja. Imaju svoje želje, nade, stvari koje vole i one koje ne vole. Zato ne zaslužuju da bježimo na drugu stranu ulice i glumimo da ih ne vidimo. Nemojmo zaboraviti da su i oni ljudi.