Katekizam Katoličke Crkve, iako promatra igre na sreću pod vidom sedme Božje zapovijedi, kaže:

„Igre na sreću (kartanje, itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravdi. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom“ (br. 2413).

Stoga, osim društvenog (socijalnog) kockara koji to čini iz zabave i ostaje unutar granica kreposti umjerenosti, iako se i on izlaže riziku ovisnosti, svi drugi tipovi kockara snose tešku moralnu odgovornost za svoje čine.

Profesionalni i kriminalni kockari griješe pak protiv kreposti pravednosti služeći se prijevarom i iskorištavanjem  naivnosti drugih igrača.

Ozbiljni društveni kockar se upušta u nedopuštene hazardne igre dovodeći sebe i svoje bližnje u veliku opasnost, a kod problem kockara se razvija grešna navika koja najčešće prelazi u patološki oblik kockanja i tešku ovisnost.

Ovo se može, međutim, promatrati i iz druge perspektive. Često se radi o pokušaju da se netko obogati iskorištavajući tuđe poroke, osobito navezanost i ovisnost o kockanju.

Također, nepravedno je bogatiti se dok drugi zbog toga osiromašuju.

U kockanju je tako pomiješano više grijeha: od gramzljivosti, nepoštenja, rasipnosti, nebrige za moralne vrijednosti, kvarenje karaktera, stvaranje grešnog mentaliteta i grešnih struktura pa sve do prekomjernih dobitaka na račun siromašnih kojima se u ime pravednosti taj novac treba vratiti jer je često kockanjem nepošteno stečen.

U govoru o moralnoj odgovornosti ne smijemo zaboraviti i odgovornost vlasnika kladionica i drugih mjesta za igre na sreću kao i ulogu medija u oglašavanju igara na sreću.

Zanimljivo je uočiti da Katekizam Katoličke Crkve ističe kako „sedma zapovijed zabranjuje čine ili pothvate koji, iz bilo kojeg razloga, sebičnoga ili ideološkoga, trgovačkoga ili totalitarnoga, vode k zarobljavanju ljudskih bića, nepriznavanju njihova osobnog dostojanstva, njihovoj prodaji ili zamjeni kao da su trgovačka roba.

Grijeh je protiv osobâ i njihovih temeljnih prava nasiljem ih svoditi na uporabnu vrijednost ili na izvor dobitka“ (br. 2414).

Iz ovoga proizlazi da su moralno odgovorni i oni koji namjerno ili možda nenamjerno dovode osobu u stanje ovisnosti.

To se osobito odnosi na vlasnike kockarnica i drugih mjesta za klađenje i za igre na sreću, ali i na oglašivače, a osobito na influencere koji promiču na društvenim mrežama kockanje i druge igre na sreću.

U tom smislu važno je otkloniti i svaku mogućnost sablazni te se ne preporuča da župne zajednice primaju donacije, makar i u dobrotvorne svrhe, od kockarnica i vlasnika drugih mjesta za igre na sreću. Ovdje se može primijeniti načelo da cilj ne opravdava sredstvo jer je često stečena zarada iz koje se donira novac dobivena na nesreći drugih, osobito onih koji su upali u ovisnost o kockanju.

Može se reći da su čak na tešku sablazan oni koji podižu kockarnice, kladionice ili druga mjesta za igre na sreću, kao i svi oni koji su s tim sporazumni dajući svoj pristanak te oni koji to podupiru.

Takvo se sudjelovanje ne može opravdati ni velikom vremenitom dobiti iz koje dio dobiti po zakonu ide državi za društvene i karitativne svrhe, a sam vlasnik pomaže razne humanitarne akcije. Dobro koje bi eventualno proizašlo iz prihoda od kockanja i klađenja ne može opravdati način na koji je taj novac dobiven jer je stečen na tuđoj nevolji. Ovdje vrijedi načelo da dobra svrha ne može posvetiti loše sredstvo kao i načelo da se ne smije činiti zlo da se postigne dobro.

Mora se reći da moralnu odgovornost ima i država jer je dužna zakonodavnim odredbama udaljiti kockarnice, kasina i druga mjesta za igre na sreću, odnosno, mjesta koja mogu izazvati ovisnost o kockanju, od odgojnih i obrazovnih ustanova i tako preventivno djelovati na suzbijaju ovisnosti, osobito kod mladih ljudi.

Takvim se odredbama barem na određeni način otklanja bliža grešna prigoda.

Osim toga, postojeća zabrana ulaska osobama mlađim od 18 godina u kockarnice, kasina i druga mjesta za igre na sreću nije dovoljna te je država dužna omogućiti, uz podršku udruga civilnog društva i vjerskih zajednica, provođenje preventivnih mjera širih razmjera sa svrhom osvješćivanja građana o štetnosti i opasnostima ovisnosti o kockanju, osobito kod mladih ljudi.

Iskustvo, međutim, govori da zabrana klađenja, kockanja i igara na sreću nije rješenje jer to samo dovodi do ilegalnog kockanja i klađenja te se legalizacija kladionica, kockarnica i drugih mjesta za igre na sreću tolerira prema načelu manjeg zla, odnosno, da se izbjegnu ilegalne igre često povezane s kriminalnim organizacijama.

Promatrajući ovaj problem iz moralno-socijalne perspektive može se reći da je najbolja prevencija odgoj za vrednote koje osobi pružaju smisao života te nema potrebu za iskušavanjem sreće i dovođenjem sebe u opasnost od stjecanja ovisnosti.

Sve rečeno zapravo upućuje na potrebu da se država i cijela društvena zajednica, osobito vjerske zajednice, aktivnije uključe u rješavanje ovog problema, ponajviše boljim zakonodavnim odredbama, ali i potrebom snažnije prevencije zagovaranjem i objašnjavanjem koliko je kockanje štetno i opasno.

Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“.