„Ujedinjeni u Kristu, Gospodinu i Spasitelju svakog muškarca i žene, Crkva ne može nikada biti prignuta nad samom sobom, već je otvorena svima i za sve“, poručio je Sveti Otac na trećoj katehezi posvećenoj dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila Lumen gentium na temu „Crkva – Božji narod“.
Bog, koji je stvorio svijet i ljudski rod i koji želi spasiti svakoga čovjeka, ostvaruje svoje djelo spasenja u povijesti izabravši si određeni narod i prebivajući u njegovoj sredini. Zato On poziva Abrahama i obećava mu potomstvo brojno kao zvijezde na nebu i pijesak na morskoj obali (usp. Post 22, 17-18).
S Abrahamovom djecom, nakon što ih je oslobodio iz stanja ropstva, Bog sklapa savez, prati ih, brine se za njih i okuplja ih svaki put kad zalutaju.
Stoga je identitet tog naroda određen Božjim djelovanjem i vjerom u njega. Pozvan je postati svjetlo za druge narode, kao svjetionik koji će privlačiti sebi sve narode, čitavo čovječanstvo (usp. Iz 2, 1-5).
Papa Lav XIV. i dijete / Foto: Vatican Media
U koncilskoj konstituciji Lumen gentium se kaže da „sve se to, međutim, dogodilo kao priprava i pralik onoga novoga i savršenoga Saveza, koji se treba sklopiti u Kristu, i punije objave koja je trebala biti predana po samoj Božjoj utjelovljenoj Riječi“ (LG, 9).
Krist je, naime, taj koji, darom svoga Tijela i svoje Krvi, okuplja u sebi jednom zasvagda taj narod.
Već sad ga čine ljudi iz svih naroda kojima je zajedničko to da vjeruju u njega, prianjaju uza nj, te, vođeni Duhom Uskrsloga, žive istim životom kojim je On živio.
To je Crkva: Božji narod koji svoj život crpi iz Kristova tijela i koji je i sam Kristovo tijelo; ne narod kao drugi, već Božji narod, kojeg je On sabrao i kojeg čine muškaraca i žena iz svih naroda na zemlji.

Papa Lav XIV. / Foto: YARA NARDI/REUTERS
Načelo koje ga ujedinjuje nije neki jezik, kultura ili pripadnost nekom narodu, nego vjera u Krista:
Crkva je stoga – prema divnom koncilskom izrazu – „zbor onih koji s vjerom gledaju u Krista“ (LG, 9).
To je mesijanski narod, upravo zato što mu je Glava Krist, Mesija. Oni koji mu pripadaju ne hvale se zaslugama ili titulama, već samo darom da su, u Kristu i po njemu, Božji sinovi i kćeri.
Stoga, prije ikoje zadaće ili službe, ono što je istinski važno u Crkve jest biti nacijepljen na Krista, biti, po milosti, djeca Božja.
To je ujedno jedini počasni naslov koji bismo trebali tražiti kao kršćani. U Crkvi smo zato da neprestano primamo život od Oca i živimo kao njegova djeca i braća među sobom.

Žena drži dijete odjevenog kao Papa tijekom tjedne opće audijencije / Foto: YARA NARDI/REUTERS
Shodno tome, zakon koji oduhovljuje odnose u Crkvi je ljubav, kakvu je primamo i doživljavamo u Isusu, a njezin konačni cilj je Božje kraljevstvo, prema kojem putuje zajedno sa čitavim čovječanstvom.
Ujedinjeni u Kristu, Gospodinu i Spasitelju svakog muškarca i žene, Crkva ne može nikada biti prignuta nad samom sobom, već je otvorena svima i za sve.
Premda Crkvi pripadaju oni koji vjeruju u Krista, Koncil nas podsjeća da
„svi su ljudi pozvani k novomu Božjem narodu. Stoga se taj narod, ostajući jedan i jedini, mora raširiti diljem cijeloga svijeta i kroz sve vjekove kako bi se ispunio naum volje Boga koji je u početku stvorio ljudsku narav kao jednu te je odlučio da svoju djecu, koja su bila raspršena, napokon skupi u jedno“ (LG, 13).
Papa i dijete / Foto: Vatican Media
I oni koji još nisu primili evanđelje stoga su, na neki način, usmjereni k Božjem narodu, a Crkva, surađujući u Kristovom poslanju, pozvana je širiti evanđelje posvuda i među svima (usp. LG, 17), kako bi svi mogli susresti Krista.
To znači da u Crkvi ima i mora biti mjesta za sve te da je svaki kršćanin pozvan navješćivati evanđelje i davati svjedočanstvo u svim sredinama u kojima živi i djeluje.
To je način kako taj narod pokazuje svoje katolištvo, prigrljujući bogatstva i dobra iz različitih kultura i, istodobno, nudeći im novost evanđelja da ih pročisti i oplemeni (usp. LG, 13).

Papa i dijete / Foto: Vatican Media
U tome smislu, Crkva je jedna ali obuhvaća sve. Jedan veliki teolog ovako ju je opisao:
Ona, jedini Kovčeg spasenja, mora primiti u svoju prostranu lađu sve ljude u njihovoj raznolikosti. Ona, jedina Gozbena dvorana, poslužuje jela prikupljena od svekolikog stvorenog svijeta. Ona, Kristova bešavna haljina, otkana u komadu, je ujedno također – i to je ista stvar – kićena Josipova haljina.
Veliki je znak nade – poglavito u našim danima, obilježenim mnogim sukobima i ratovima – znati da je Crkva narod u kojem zajedno žive, u snazi vjere, žene i muškarci različite narodnostî, jezikâ i kulturâ: ona je znak stavljen u srce samog čovječanstva, podsjećaj i proroštvo onoga jedinstva i onoga mira na koje Bog Otac poziva svu svoju djecu.