Korizma nas poziva na ispitivanje savjesti i obraćenje srca, razdoblje u kojemu ćemo uz molitvu, post, pokoru i djela milosrđa nastojati biti sličniji svojemu Spasitelju.

Sveta Katarina de Ricci u svojemu pismu upućenom duhovnom sinu na Cvjetnicu 1554. godine upućuje živi poziv na – sveto natjecanje.

Svetica podsjeća da kršćanski život nije pasivno čekanje već žurna trka prema Izvoru. Na poseban način ističe lik „sretnog razbojnika“ koji je, u samo jednom trenutku na križu, uspio preteći sve i prvi zakoračiti u vječnu nagradu.

No, što je to što nas pokreće u toj utrci? To je, kako kaže svetica, promatranje „milosrđa koje je nadvladalo pravdu“.

U čemu se ja danas natječem?

Jesu li moja djela usmjerena prema prolaznom ili trčim ususret beskrajnoj ljubavi koja je na križu ispisala naše otkupljenje?

U dobru se treba što više natjecati, ne u zavisti, kao da bismo htjeli bližnjega odvratiti od dobra da ne bi bio ispred nas;

nego treba žurno trčati u svetom natjecanju,
žeđajući za nebeskim izvorom i
nastojati preteći druge,
nikomu ne postavljajući zapreke.

O, kad bi takvo natjecanje postojalo u srcima kršćana, koliki bi postigli željenu palmu (svetosti), do koje inače tako mali broj dospijeva…

Tako, dakle, postupajmo, predragi sine, da brzo trčimo i pobijedimo. U toj borbi neće te smatrati neopreznim, kao što se ne smatra nerazboritim ni onaj nesretni – ili, bolje rečeno, sretni – razbojnik, koji je bio raspet s Isusom.

Ne čini li ti se da se on borio bolje nego ono veliko mnoštvo
svetih otaca koji su od vjekova u limbu iščekivali otkupljenje?

Jer on je u jedan tren tako brzo trčao da je sve pretekao i zaslužio da prvi dobije nagradu, a da je ipak nije oteo nikomu tko je na nju pozvan.

Sada, zacijelo, sine moj, proživljujemo dane u kojima treba trčati i ustrajati više nego što smo navikli.

Jer dok promatramo veličinu otajstva otkupljenja koje nam se ovih dana predočuje,
o kako moramo više nastojati i ustrajati!

Najprije gledamo milosrđe koje je nadvladalo pravdu i postalo posrednikom kod vječnog Oca te ga navelo da pošalje svojega Jedinorođenog Sina da zaodjene ljudsko tijelo za spas naših duša koje zaboravljaju na dobročinstva.

Boga kojega nebesa ne mogu obuhvatiti s nebesa je privuklo, zatvorilo u krilo Djevičino;

svemogućeg Boga učinilo je djetetom sa svim bijedama zajedničkim svima;

Besmrtnog i izuzetog od patnje učinilo je smrtnim i patnji podložnim;

Božanskog učinilo je ljudskim;

Sveznajućeg učinilo je gotovo neznalicom pred ljudima;

Gospodara, komu anđeli služe, učinilo je slugom ljudi.

Koji, dakle, razum da se ne čudi dok to promatra, znajući da je sve to učinio kako bi ljudska narav mogla platiti dug Božjoj biti?

A budući da naša narav nije mogla platiti duga, niti je mogla otvoriti nebeska vrata što ih je neposluh bio zatvorio, došao je, eto, Spasitelj, bogat tolikim milosrđem, pripravan da za nas plati dug i da nas opet učini baštinicima nebeske domovine.

Ovo razmišljanje mora nas očuvati od svih djela, hoću reći: od zemaljskih i ispraznih djela.

Da shvatimo taj put, potrebno je da nas potakne primjer beskrajne ljubavi Sina Božjega prema neznatnom stvorenju.

On je, uzevši našu narav, započeo tako brzu trku da krene ususret toliko uzvišenoj muci.

Taj isti put, sine, moramo i mi prevaliti i baciti se u to veliko more da se operemo i očistimo jer je ono za nas učinjeno;

obilježimo čela tom svetom krvlju, da s tim znakom pristupimo vječnomu Ocu i da mu kažemo kako je Njegov Sin Jedinorođenac za nas isplatio dugove, kako smo se borili i pronašli pobjednički crveni i crvenkasti znak, tj. Isusa na križu, oblivena krvlju i iskrvavljena zbog ljubavi.

Iz emisije Sveti trag u kojoj svakog ponedjeljka u 16:30 donosimo snažne i za današnje vrijeme znakovite i važne poruke svetaca, blaženika i onih koji su umrli na glasu svetosti.