Đuro Sudeta rođen je na Veliki petak 10. travnja 1903. u siromašnoj obitelji u Staroj Ploščici kraj Bjelovara. U rodnom mjestu završio je pučku školu. Školovanje nastavlja u zagrebačkoj Učiteljskoj školi. U to doba, s bratom surađuje u katoličkoj organizaciji i list „Vrelo“.

U Zagrebu Đuro Sudeta živi u vrlo skromnim, dapače lošim uvjetima što će pogubno utjecati na njegovo zdravlje. Već kao maturant obolijeva od tuberkuloze. U travnju 1921. prvi put je smješten u bolnicu.

Rodna kuća Đure Sudete u Staroj Ploščici / Foto: Biskupijska knjižnica Varaždin

Mali Đuka ide utrtim stazama mnoge siromašne seljačke djece, ministrira u samostanu i bolnici milosrdnih sestara, i za to dobiva hranu, a stanuje u kojekakvim zakutnim sobicama, bez sunca, svjetla i ogrjeva.

Njegov slabašni organizam postaje sve neotpornijim. Kao osrednji đak završava četiri razreda gimnazije, a zatim prelazi u učiteljsku školu.

Od 1923. bio je učitelj u Građanskoj školi u Virju. U tom je podravskom selu razvio plodnu kulturnu djelatnost, uređivao humoristički list i knjige, otisnuo svoju prvu zbirku pjesama.

Pisao je pjesme, članke i političke rasprave u Luči, Hrvatskoj prosvjeti i Vijencu. Uoči 100. obljetnice njegove smrti Nakladna zadruga Ognjište iz Zagreba objavila je pet Sudetinih djela (Mor, Osamljenim stazama, Kućice u dolu, Sutoni i Molitve.)

U književnosti se javio 1919. pjesmama u katoličkom časopisu Luč. Najznačajnije mu je prozno djelo pripovijest Mor (1930.), koje tematizira čovjekovo otuđenje od prirode kao posljedicu tehnološkog napretka i težnje za materijalnim dobrima.

Kako je još kao mladić obolio od tuberkuloze, za svoga se kratkog života morao dugo liječiti u slovenskoj Topolšici zatim u Zagrebu i Koprivnici.

I ono malo godina, koje je proživio, proveo je u bolesti, po bolnicama i lječilištima osjećajući trajno, da smrt kuca na njegova vrata.

Knjižara Milka Tišljara u kojoj je Đuro Sudeta pripremao za tisak svoja djela / Foto: Biskupijska knjižnica Varaždin

Kako mu liječenje u Topolšici u ljeto 1925. nije donijelo olakšanja, liječnici su mu preporučili, da se podvrgne teškoj i bolnoj operaciji u Zagrebu. Ondje, okruženim brojnim prijateljima i poznanicima te poštivan kao čovjek i pjesnik, također nije dobio zdravstvenog olakšanja.

Nakon neuspjele operacije vraća se u Virje. Od 1926. ponovno predaje, u velikoj vrućici polaže definitivu u Križevcima i nastavlja svoj učiteljski rad do 15. siječnja 1927., kad se tuberkuloza proširila na druge organe i naglo ga oslabila.

Od čovjeka je ostala samo koža i kost. Težio je malo više od 40 kg. Đuro više nije mogao niti pisati bez velikog napora.

Posljednje mjesece života, od 24. veljače proveo je u koprivničkoj bolnici.

Pred smrt piše potresnu pjesmu „U crnini“, u kojoj prekida sve svoje materijalne veze sa svijetom i ljudima, a koja je izašla u lokalnim novinama na dan njegove smrti.

Kad nije u nesvijesti, duh mu je bistar i stvaralačka snaga živa.

Sudeta, koji je već na krštenju trebao dobiti ime Franjo, poput asiškoga sveca, pred smrt je osjetio duhovni afinitet s velikim Božjim trubadurom i poželio se pridružiti velikoj duhovnoj zajednici Franjinih sljedbenika – Trećem redu.

Poslavši prijateljima pred smrt svoj posljednji pozdrav, umro je 30. travnja 1927., navršivši tek 24 godine i dvadeset dana.

„Đuro Sudeta umro je s tek navršene 24. godine, u dobi kad pisci izlaze pred javnost sa svojim prvim književnim radovima. On, dakle, završava svoj životni put i stvaranje u vrijeme, kad se ostali ljudi tek duhovno osamostaljuju“, piše Mate Ujević u pogovoru Sudetinoj najznačajnijoj pripovijesti.

On je još za života stekao razmjerno velik broj oduševljenih čitača, a poslije smrti njegova je poezija počela stjecati više priznanja.

Teške prilike obiteljskog doma

„U nedovršenom autobiografskom romanu Zasjenjeni dani, Sudeta je sam prikazao teške prilike, koje su vladale u njegovu roditeljskom domu. Otac je bio nagle čudi, svojeglav. Bio je podjednako krut i nesmiljen prema ženi i djeci. Često je dolazilo do sukoba; osobito je stradavala njegova žena, duhovno od njega neusporedivo jača, s vrlo nježnim osjećajima. Kako su djeca bila na majčinoj strani, otac je i prema njima bio grub i osoran. Tako je i u najnježnijoj dobi Đuro Sudeta doživljavao svoj Veliki Petak“, piše Ujević.

Đuro Sudeta / Foto: Biskupijska knjižnica Varaždin

Unatoč svakodnevnim teškoćama koje su ga pritiskale ovaj mladi i talentirani pjesnik pojavio se na književnom podiju simpatičan, čist i neokaljan, kao kakvo dijete, primijetio je Ilija Jakovljević u predgovoru djela „Kućice u dolu“.

„Ne tražeći senzacija, Sudeta je već prvom zbirkom baš radi toga pobudio malu senzaciju. On je već tada dospio na točku, do koje ne stižu mnogi književnici ni u dubokoj starosti“, ističe Jakovljević.

Sudeta se i u svojim pjesničkim motivima razlikovao od većini mladih pjesnika. Njemu jesen nisu nesretne žene i blatne ulice nego jecaj Bogu da s nje s njega svuče odijelo grješno, kao s jasena lišće. Njegova je dominantna želja da pođe cestama pokore i da mu se srce za navijek u Bogu prene („U jesen“).

Poput pravog religioznog pjesnika koji u ovome životu vidi samo stanicu na putu u vječnost, napisao je pjesmu „Poslije pričesti“.

Danas – oh, danas ću i ja za sve sirote moliti, za sve uboge patiti;
danas – oh, danas ću i ja opet međ’ ljude se vratiti i voliti, voliti, voliti!

Iz takvog duševnog stanja rodile su se divne marijanske pjesme poput „Ave Maria“, „Molitva“, „Ja molim Ti se…“ i „Pjesma Mariji“ (zbirka pjesama „Osamljenim stazama“) „Ave Maria“ puna je nabožnog raspoloženja i umjetničke dinamike. Nije to pjesma čovjeka, koji je slučajno došao pod utjecaj zvukova Angelusa. Tako može pjevati samo čovjek koji živi kršćanske kreposti.

O, zaspite me, prekrijte me svega;
blagoslov Njen neka i na me prospe,
kad sjajna među vas s onog siđe brijega

– žito,
o travo,

djeco naše Gospe! 

(…)

O, što su zvuci velikog Šopena,

o, što su slike slavnog Rafaela
spram jednog samo jednog trena
kad pozdrav Gospi šalju žita zrela.

O, što su zvuci velikog Šopena!
I što je naše ovo naše Lijepo?
ushit rad kojeg pljeskamo ko djeca.

Jecaj u ptica kog slušamo slijepo
ne ćuteć kroza nj glas Asiškog sveca.

O, što je naše ovo naše Lijepo?

(Ave Maria)

Odgajan daleko od književnoga šakaštva nije, kao većina naših mladih pjesnika, ušao u literaturu bučno i pozerski s obaranjem i trzanjem, kazuje J. M. Ujević u predgovoru „Osamljenim stazama“. Najprije kao ministrant u bolnici, a zatim kao bolesnik gledao je kako svaki dan iz njegove sobe nestaje po koji stanovnik.

O djetinjoj duši Đure Sudete, koja se još u mladim godinama svega nakušala, svjedoči stihovi pjesme „Što će meni?“

Što će meni Vaše mirisave kose
vaze i klaviri i blistave sale,
kad su duše tako nisko pale,
a ulicom tek ih mala djeca nose.

Djetinje vedrim i iskrenim jezikom pisao o Bogu.

I sad samo čekam dan
ljubomorno tištim srce
šutim

i tražim mjesto gdje ću s Njime biti sam:

da mu ga dam.

(Prikazanje)

Od rođenja fizički slabušan, Sudeta je ostao cijeli život krhak i osjetljiv, brz u reakcijama, uvijek gibak. Bio je kao živo srebro; već u djetinjstvu vrlo živahan, volio je riječi, pričanja i sve pokrete, koji su razvijali ili zadovoljavali njegovu fantaziju, koja je bila vječno budna i stvaralački aktivna.

Kao da je osjećao brz svršetak, pa je sve svoje vrijeme upotrijebio uglavnom samo u smjeru književnom.

U svojoj nedovršenoj noveli „Pismo“ Sudeta je pisao o svojim uglavnom nesretnim ljubavnim zanosima.

Među svim njegovim simpatijama najduhovitiji i najsuptilniji lik poprimila je i nježna sklonost prema Katarini Kristićevoj, koja se liječila u Topolšici u isto vrijeme kad i Sudeta. Iz te su se nježnosti nadahnule najljepše Sudetine pjesme i pisma.

Nažalost, Katarina je (Katjošćica iz Sudetinih pjesama) sva ta pisma, u predosjećanju smrti, spalila. Isto tako nisu dosada pronađena ni Katarinina pisma Sudeti: tako je jedna velika, bolna ljubav prekrivena tajnom, koju su oboje ponijeli sobom u grob.

Đuro Sudeta / Foto: Hrvatska enciklopedija

Neposredno iza Sudetine smrti ( 1927.) Petar Grgec napisao je kratku bilješku o Sudeti, u kojoj kaže:

„Među novijim hrvatskim katoličkim pjesnicima zaprema Sudeta prvo mjesto. Nije došao do značaja Isidora Poljaka, nije u sebi razvio dovoljno religijsku notu u užem smislu, mnogo se još povodio za drugim pjesnicima, ali iz njegove produkcije dade se prebrati desetak pjesama, kojima se mlada hrvatska katolička književnost može afirmirati pred svakim forumom.“

Bio je čovjek srca, čovjek nježnog osjećanja, i zato je svaka njegova stvar bila izrečena od srca srcu.

„Patnje su njegove bile to veće, što u njega nije bila baš odviše jaka nota asketske smirenosti. No iz toga ne slijedi, da mu se može mnogo prigovarati s katoličkog stanovišta. Imao je svojih nesavršenosti, neki su akordi u njega dosta slabo odjekivali, ali on je ipak bio katolik“ (prema Ivezić Talan, 2019.).

Čitav je Sudetin život, izuzevši najranije djetinjstvo, bio za njega njegov Veliki Petak.

Biografija Đure Sudete sažeta u članku preuzeta iz predgovora njegovim djelima: Osamljenim stazama (1924.), Kućice u dolu (1926.), Sutoni (1929.), Mor (1930; 1943.) koje je objavila Nakladna zadruga Ognjište iz Zagreba i iz rada „Pejzažni i kršćanski motivi u pjesmama i pripovijesti Mor Đure Sudete“ (2019.) autorice Melanije Ivezić Talan s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.