Simbolika šest dana

Nakon šest dana uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Ovaj detalj, nakon šest dana, može nam se činiti nebitan, no i on je zapravo bitan. Evanđelja nisu tek kronološki izvještaji onoga što se događalo sa Isusom. Spomenuti nas detalj upućuje na Knjigu Postanka. Mi znamo da je šestoga dana stvoren čovjek i da se tako očitovala slava Božja. I danas u Evanđelju mi vidimo slavu Božju preko Isusa Krista.

Želimo li vidjeti slavu Božju, pozvani smo gledati Krista. A gdje Krista možemo susretati? Možemo ga sresti u današnjoj liturgiji, Svetom pismu, euharistiji, ali isto tako i u našim bližnjima.

No ovo nakon šest dana ima i drugo značenje. Što stoji u Svetom pismu da se dogodilo šest dana prije? Isus naviješta kakvom će smrću
umrijeti. Petar se opire takvom razumijevanju Isusa. Petar ima svoju sliku Isusa.

Brdo je simbol susreta s Bogom.

Isus je poveo sa sobom apostole na visoku goru. Što znači to da ih je poveo na visoku goru?

To znači da vidjeti Isusa preobraženog mogu oni koji se okreću Bogu. Planina/brdo inače u Svetom pismu jest mjesto gdje se ljudi susreću s Bogom. I u prvom čitanju čuli smo kako Bog poziva Abrahama da na planini žrtvuje svoga sina Izaka. Zatim, Mojsije se susreće s Bogom na brdu Sinaj. Ilija na brdu Horeb vidje slavu Božju kad je Bog prošao u tihom povjetarcu. Svi oni doživjeli su Boga na brdu, no ne i Božje lice. Božje lice se objavljuje u Isusu Kristu.

Kad se netko popne na brdo, poslije se drukčijeg pogleda vraća u dolinu.

Kažu da zimi odlazak na zimovanje toliko utječe na čovjeka da mu se i krvna slika znatno poboljša. Mi smo se danas okupili na euharistiji, okupili smo se na ovom brdu kako bismo se sreli s Bogom, te vjerujemo da će se i naša krvna slika duhovnog života promijeniti, poboljšati, da ćemo uistinu i danas ovdje doživjeti da nas Bog voli, da vodi brigu o nama.

Svatko od nas pozvan je doživjeti ovo preobraženje – a preobraženje se sastoji u tome da vidimo život onako kako ga Bog vidi, doživjeti nutarnju preobrazbu. Tu promjenu drugi mogu uočiti u našim životima, ne samo mi.

Kad se život počinje promatrati Božjim očima, tada se i u našim životima događa promjena.

Na visokoj gori učenici Petar, Jakov i Ivan vide pravog čovjeka, vide Isusa Krista. Isus je mjerilo kako možemo i kako smo pozvani gledati jedni na druge. U Isusu prepoznajemo Boga i čovjeka. On je taj koji daje svoj život za druge.

On je taj koji dajući život za nas, zapravo nas same spašava. I mi možemo davati živote jedni drugima, ali ne vlastitim snagama, nego ako uzlazeći na brdo, otkrivajući Boga u našim životima, otkrijemo kako nas same Bog ljubi.

Iz Starog u Novi zavjet

I ukaza im se Ilija s Mojsijem i razgovarahu s njim. Zašto baš njih dvojica? I oni su se susreli s Bogom na brdu. No danas se Mojsije i Ilija susreću s Isusom. Sada se Stari zavjet klanja, razgovara s vrhuncem cijele starozavjetne objave, a to je Isus Krist.

Mi vjerujemo da je Stari zavjet priprava za Isusa Krista. U tom se smislu i sav Zakon i Proroci (Ilija) sada klanjaju Isusu Kristu. Sva Pisma se ispunjavaju u Isusu, Isusu koji daje svoje živote za nas.

Petar govori: Gospodine, dobro nam je ovdje biti, odnosno lijepo nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice, tri šatora. Kako razumjeti ovaj Petrov poziv? Netko tko gradi šator nema stalno boravište.

No i Izraelci su kad su izlazili iz Egipta boravili četrdeset godina u pustinji i stanovali u šatoru. Tijekom tih četrdeset godina oni su sve više upoznavali Boga koji ih oslobađa. Bili su na putu.

Kad Petar govori Isusu da načine tri sjenice, on se želi zaustaviti na ovom lijepom iskustvu. Pa zar i mi sami ne želimo produžiti one lijepe trenutke koji nam se u životu događaju? Da, želimo ih produžiti. Kad za vrijeme euharistije doživimo Božju blizinu, želimo to iskustvo produžiti u našim životima.

„I ukaza im se“ – tim učenicima – „Ilija s Mojsijem“. Mojsije je autor Zakona, a Ilija je prorok, onaj koji je, sa svom zrelošću, vršio taj Zakon „te razgovarahu sa Isusom“. Ilija i Mojsije, Zakon i Proroci, učenicima nemaju više što reći te sada razgovaraju sa Isusom. Oni su likovi Starog zavjeta, razgovarali su s Bogom i sada razgovaraju sa Isusom koji jest Bog.

„I pojavi se oblak“ – oblak je znak božanske prisutnosti, napose znak slobode od strane Boga – „i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas“ – glas Božji: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“ Ljubljeni znači prvorođeni sin, koji sve nasljeđuje, odnosno odraz Oca, Boga Oca.

„Slušajte ga!“ Posrijedi je zapovijed!

Ne trebaju slušati ni Mojsija ni Iliju, samo Isusa. Ono što je Mojsije napisao i Ilija učinio treba interpretirati u odnosu na Isusov nauk. Slaže li se to sa Isusom i njegovim naukom, neka bude prihvaćeno; sve ono što se razilazi sa Isusom ili mu proturječi, ne može biti norma za život zajednice vjernika. I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Još uvijek traže Mojsija i Iliju, još uvijek traže sigurnost u tradiciji, u predaji.

No, ako na početku ulomka Mojsije i Ilija nisu učenicima imali što reći, sada potpuno nestaju sa scene. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Zašto? Vidjeli smo kakvo je stanje čovjeka kad prelazi trenutak smrti – to nije stanje potpunog uništenja, nego božanskog potencijala. No, još uvijek ne znaju da će taj božanski potencijal morati proći kroz najsramotniju smrt – smrt na križu. Prema tome, mogli bi imati krivu sliku trijumfalizma.

„Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo „od mrtvih ustati“ Isključuju Isusovu smrt. Ne mogu shvatiti niti prihvatiti da Mesija ide ususret smrti. Jer, prema predaji, Mesija ne može umrijeti.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.