U knjizi„ Povijest jedne duše“ u rukopisu A, koji je sveta Terezija od Djeteta Isusa posvetila majci Agnezi od Isusa, ona opisuje svoj duhovni put i težnju za svetošću kroz jednu zgodu iz svojega djetinjstva.

„Jednoga dana Leonija, misleći da je prevelika da se igra s lutkom, dođe k nama dvjema s košarom punom haljinica i lijepih komada tkanine za druge haljinice; odozgo je ležala njezina lutka. –’Evo, drage sestrice – reče ona – birajte: dajem vam sve ovo’ – Celina pruži ruku i uzme omotić vrpca koji joj se sviđao. Poslije jednog časa razmišljanja pružim i ja ruku govoreći: ‘Ja biram sve!’ I uzmem košaru bez daljnjih pitanja.ˮ

Dalje Terezija piše: „Ta zgodica iz moga djetinjstva kratak je sadržaj cijeloga moga života.

Kad sam kasnije spoznala što je savršenost, shvatila sam da treba mnogo trpjeti da se postane sveticom, tražiti uvijek ono što je najsavršenije, i zaboravljati sebe; shvatila sam da ima mnogo stupnjeva savršenosti i da je svaka duša slobodna da odgovara na poticaje našega Gospodina, da čini malo ili mnogo za Njega, jednom riječju, može birati među žrtvama koje On traži.

Tada sam kao u dane svojega djetinjstva kliknula: ‘Bože moj, ja biram sve! Ne želim biti napola svetica; ne bojim se trpjeti za Tebe, bojim se samo jednoga: da bi vršila svoju volju; uzmi je od mene, jer ja biram sve što Ti hoćeš.’ˮ

Sveta Terezija se nije željela zadovoljiti osrednjošću života i površnim odnosom s Isusom.

Ona je donijela čvrstu odluku da želi sve činiti iz ljubavi prema Isusu, a ne iz svoje vlastite pobude ili težnje za slavom i pohvalama koje dolaze od ljudi.

Cijeli njezin život bio je čežnja i želja da u svakoj prigodi izabere ono što Isus hoće.

Trudeći se oko Njegove nove zapovjedi: „da ljubimo jedni druge, kao što je On nas ljubioˮ, Terezija je poput Marije, ostajući trajno do Njegovih nogu, uvijek birala onaj bolji dio, za koji je Isus rekao da nam se neće oduzeti.

Za svoje prve korake u Karmelu ona piše, da su naišli na više trnja nego ruža.

„Da, patnja mi je pružala ruke, i ja sam joj se s ljubavlju bacila u zagrljajˮ, piše ona.

Terezija je bila duboko svjesna da patnja nije samoj sebi svrha i znala je očima duše vidjeti kako na drugoj strani patnje sja Kristovo uskrsno svjetlo. Kad su joj poglavari odgodili polaganje zavjeta na osam mjeseci, doživjela je to kao veliku žrtvu, ali je ujedno u tom odgađanju vidjela priliku „da haljinu svoga potpunog predanja Isusu uresi draguljima.ˮ

Jedan od tih dragulja bila je i teška bolest njezina oca, zbog koje je i ona sama, kao i njezine sestre, mnogo trpjela i prošla kroz velike kušnje. Kušnje koje su zadesile Tereziju i njezine sestre zbog bolesti oca, ona naziva slavnima i već ovdje na zemlji osjeća radost da su ih strpljivo podnijele.

Ona piše da ih ne bi dala za sve ekstaze i sva otkrivenja svetaca.

„O, ljubljena moja Majko! Kako je bila slatka naša velika kušnja jer su se iz naših srdaca dizali samo uzdisaji ljubavi i zahvalnosti. Nismo više hodale stazama savršenosti, mi smo letjele, svih pet nas.ˮ

Svaku situaciju u svome životu Terezija je doživljavala kao priliku za „let u svetostiˮ.

Premda je od samih početaka njezina samostanskog života, kako sama piše, duhovna suhoća bila njezin svakodnevni kruh, nije se pokolebala.

Nije se pokolebala niti kad je uspoređujući sebe sa svecima vidjela, „da je između njih i nje razlika kao između brda čiji se vrh gubi u nebeskim visinama i zrna neuglednog pijeska što ga prolaznici gaze nogama.ˮ Ipak, piše ona: „Umjesto da klonem, rekoh sebi: ‘Dragi Bog ne može ulijevati neispunjivih želja; ja, dakle, mogu, uza svu svoju sićušnost težiti za svetošću.’ˮ

Traženje puta do svojega cilja odvelo je Tereziju s tvrdih stepenica savršenstva na mali put, a to je put pouzdanja i ljubavi na kojem Isusove ruke postaju dizalo koje ju ima dignuti do Neba.

Premda joj je kušnja vjere zatvorila taj pogled u Nebo, ona je skriveno Kristovo lice prepoznavala u liku svoje priorice Marije od Gonzage i svojih sestara u samostanu.

Vršeći vjerno Isusovu zapovijed ljubavi u svakodnevnim prilikama života, ona je to Nebo tvorila ovdje na zemlji.

Smrt je samo upotpunila to njezino poslanje da provede svoje nebo čineći dobro na zemlji i da nam šalje kišu nebeskih ruža.

Pred svakog od nas stavlja se isti izbor, da iz košare Božje ljubavi izaberemo samo jednu vrpcu ili da poput Terezije odaberemo cijelu košaru, da biramo, hoćemo li činiti puno ili malo za Gospodina, da biramo hoćemo li sijati škrto ili obilato (usp. 2 Kor 9, 6.). Što god izabrali, valja nam imati na umu da, „Bog ljubi vesela darivateljaˮ (2 Kor 9, 7).

Sveta Terezija iz Lisieuxa nam je svijetli primjer veselog darivanja. Idimo pa i mi činimo tako.

U povodu dolaska relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Zelije Martin meditaciju je priredila klauzurna karmelićanka iz samostana Kraljice Karmela u Brezovici.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.