Svi smo čuli i čitali taj dirljivi tekst svetog Luke (usp. Lk 10, 25 – 37). Kad ga neki zakonoznanac pita koga bismo trebali ljubiti kao bližnjega, Isus odgovara prispodobom: nekog čovjeka koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon napali su razbojnici i ostavili ga polumrtva.

Svećenik i levit prođoše dalje, ali neki Samarijanac, vidjevši ga, smilova mu se, previ mu rane, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za njega.

Želim ovdje ponuditi razmišljanje o tom biblijskom odlomku, koristeći hermeneutički ključ enciklike „Fratelli tutti“ mog voljenog predšasnika pape Franje, gdje se suosjećanje i milosrđe prema onom koji je u potrebi ne svode samo na individualni napor, već se ostvaruju u odnosu s bratom u potrebi, s onima koji se brinu za njega i, što je najvažnije, s Bogom, koji nas obasipa svojom ljubavlju.

Nitko nije bližnji drugome sve dok mu svojevoljno ne pristupi.

Papa Lav XIV. i baka / Foto: Vatican Media

Uronjeni smo u kulturu brzine, neposrednosti, žurbe, kao i odbacivanja i ravnodušnosti. Sve nas to sprječava da se približimo ili zaustavimo na putu kako bismo uočili potrebe i patnju koje nas okružuju.

U prispodobi se kaže da Samarijanac, vidjevši ranjenog čovjeka, nije ga zaobišao, već ga je pogledao otvorenim i pažljivim pogledom, pogledom Isusa, koji ga je doveo do ljudske blizine i solidarnosti.

Samarijanac je „prišao čovjeku i svojim mu rukama vidao rane te se pobrinuo za njega plativši iz vlastitog džepa. Dao mu je prije svega […] svoje vrijeme.“

Isus ne uči tko je bližnji, već kako to postati, odnosno kako da mi sami postanemo bližnji. U vezi s tim možemo reći zajedno sa sv. Augustinom da Gospodin nije htio poučiti tko je bližnji tog čovjeka, već kome on treba postati bližnji. Naime, nitko nije bližnji drugome sve dok mu svojevoljno ne pristupi.

Ljubav nije pasivna, već ide u susret drugome.

Papa i dijete / Foto: Vatican Media

Biti bližnji ne ovisi o fizičkoj ili društvenoj blizini, već o odluci da ljubimo. Zato kršćanin postaje bližnji onom koji pati, slijedeći primjer Krista, istinskog Božjeg Samarijanca koji se približio ranjenom čovječanstvu.

Nije riječ o pukim djelima čovjekoljublja, već o znakovima u kojima se može prepoznati da osobno sudjelovanje u patnji drugoga uključuje sebedarje, to znači nadići zadovoljavanje potrebâ da bismo mi sami postali dio tog dara. Tu ljubav mora jačati susret s Kristom, koji se iz ljubavi predao za nas.

Sveti Franjo je to vrlo dobro objasnio kad je, govoreći o svom susretu s gubavcima, rekao: „sam me Gospodin dovede među njih“ , jer je po njima otkrio slatku radost ljubavi.

Sveti Ambrozije je govorio: „Budući da nam, dakle, nitko nije tako blizak kao onaj koji je izliječio naše rane, ljubimo ga kao Gospodina, a ujedno i kao bližnjega: naime, ništa nije tako blizu jedno drugom kao što je glava udovima. Ljubimo i onoga koji je nasljedovatelj Krista: ljubimo onoga koji, poradi sveze jedinstva s drugima u tijelu, trpi zbog siromaštva drugih.“

U nastavku sveti Luka kaže da se Samarijanac „sažalio“. Suosjećanje sa sobom nosi duboke osjećaje koji potiču na djelovanje.

U toj prispodobi, suosjećanje je prepoznatljivo obilježje djelatne ljubavi. Ono nije teorijsko ili sentimentalno, već se pretače u konkretna djela: Samarijanac pristupa, povija rane, skrbi se i preuzima brigu za ranjenog čovjeka. Ali pazite, on to ne čini sam, na individualan način, „Samarijanac [je] tražio gostioničara koji će se pobrinuti za tog čovjeka… i mi [smo] pozvani susresti se u jednom ‚mi’ koji je jači od zbroja malih pojedinaca.“

Misionari – Samarijanci današnjice

Osobno sam, kao misionar i biskup u Peruu, osvjedočio u to kako je mnogo onih koji dijele milosrđe i suosjećanje, po uzoru na Samarijanca i gostioničara, bilo da su to članovi obitelji, susjedi, zdravstveni djelatnici, pastoralni djelatnici ili mnogi drugi koji se zaustavljaju, pristupaju, dvore, liječe, podupiru, prate i pružaju koliko mogu.

Papa Lav XIV. u Peruu / Foto: Vatican Media

To iskustvo, koje se ostvaruje u mreži odnosâ, nadilazi puko individualno zalaganje. Slično tome, u Apostolskoj pobudnici „Dilexi te“, osvrnuo sam se na brigu za bolesne ne samo kao na „bitni dio“ poslanja Crkve, već kao na autentično „crkveno djelovanje“ (br. 49).

Biti jedno u Jednom znači zaista se osjećati udovima jednog tijela u kojem, u skladu sa svojim pozivom, nosimo Gospodinovo smilovanje prema patnji svih ljudi. Usto, bol koja u nama budi samilost nije bol stranca, već patnja jednog uda našeg vlastitog tijela za kojeg nam naša Glava zapovijeda da se za nj brinemo za dobrobit svih. U tom se smislu poistovjećuje s Kristovom patnjom i, kad je se prikazuje u kršćanskom duhu, požuruje ispunjenje molitve samog Spasitelja za jedinstvo svih.

Dvostruka zapovijed ljubavi

U dvostrukoj zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10, 27), možemo prepoznati primat Božje ljubavi i njezinu izravnu posljedicu na način na koji čovjek ljubi i ophodi se prema drugima u svim njegovim dimenzijama.

„Ljubav prema bližnjemu opipljiv je dokaz autentičnosti ljubavi prema Bogu, kao što svjedoči apostol Ivan:

‚Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena.(1 Iv 4, 12)“.

Premda je objekt te ljubavi različit: Bog, bližnji i mi sami, te ih u tom smislu možemo shvatiti kao različite vrste ljubavi, one su uvijek nerazdvojne. Primat Božje ljubavi znači da se djela ne čine radi stjecanja osobne koristi ili neke nagrade, već kao očitovanje ljubavi koja nadilazi obredne propise i pretače se u istinsko klanjanje: služiti bližnjemu znači ljubiti Boga djelotvornom ljubavlju.

Taj pogled nam također omogućuje otkriti što znači ljubiti samoga sebe. To znači odustati od toga da budemo zaokupljeni time da zasnivamo svoje samopoštovanje ili osjećaj vlastitog dostojanstva na stereotipima poput uspjeha, karijere, položaja ili porijekla te, umjesto toga, ponovno otkrijemo svoje mjesto pred Bogom i bližnjima.

Benedikt XVI. rekao je da „čovjek se, kao stvorenje duhovne naravi, ostvaruje u interpersonalnim odnosima. Što ih autentičnije živi to više sazrijeva i njegov osobni identitet. On donosi vrijednosni sud o sebi stavljajući se u odnos s drugima i s Bogom, a ne izolirajući se od njih“.

Papa i dijete / Foto: Vatican Media

Žarko želim da u našem kršćanskom načinu života nikada ne dođe do pomanjkanja tog bratskog, „samarijanskog“ duha – uključivog, hrabrog, predanog i solidarnog, koji ima svoje najdublje korijene u našem jedinstvu s Bogom u vjeri u Isusa Krista. Zapaljeni tom božanskom ljubavlju, moći ćemo se istinski posvetiti svima koji pate, posebno našoj bolesnoj, starijoj i napaćenoj braći i sestrama.

Uzdignimo svoju molitvu Blaženoj Djevici Mariji, Zdravlju bolesnih.

Molimo je da bude na pomoć svima koji pate, koji trebaju samilost i suosjećanje, da ih netko sasluša i utješi. Utecimo se njezinu zagovoru ovom drevnom molitvom, koja se moli u obiteljima za sve koji su bolesni i pate:

Draga Majko, ne budi mi daleko,

ne odvrati svoj pogled od mene.

Prati me na svim mojim putovima

i nikada me ne ostavljaj samog.

Ti koja me uvijek štitiš,

kao prava majka,

isprosi mi blagoslov Oca,

Sina i Duha Svetoga.

Papina poruka za Svjetski dan bolesnika 2026.