Donosimo Papinu kratku katehezu prije molitve Angelusa na Petu nedjelju kroz godinu.
Nakon što je proglasio blaženstva, Isus se obraća onima koji ih provode u djelo u svome životu te kaže da, zahvaljujući njima, zemlja više nije ista i svijet više nije u tami.
„Vi ste sol zemlje. […] Vi ste svjetlo svijeta“ (Mt 5, 13 – 14)
To je, naime, istinska radost koja daje ljepotu životu i iznosi na vidjelo ono što prije nije bilo. Ta radost izvire iz načina života, načina prebivanja na zemlji i zajedničkog života koji treba željeti i izabrati. To je život koji blista u Isusu, novi duh njegovih djela i njegovih riječi. Nakon što ga se susretne postaje bezukusno i sivo sve što se udaljava od njegovog siromaštva duha, njegove krotkosti i jednostavnosti srca, njegove gladi i žeđi za pravednošću, koji pokreću milosrđe i mir kao snage preobrazbe i pomirenja.
Isus kao da upozorava one koji ga slušaju da se ne odreknu radosti!
Prorok Izaija navodi konkretna djela kojima se staje na kraj nepravdi: dijeljenje kruha s gladnima, primanje siromašnih i beskućnika u svoj dom, odijevanje onih koji su bez odjeće, nezanemarivanje naših bližnjih i vlastitih ukućana (usp. Iz 58, 7). „Tad će“, nastavlja prorok, „sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti“ (r. 8). S jedne strane je, dakle, svjetlost, ona svjetlost koja se ne može sakriti, zato što je velika poput sunca koje svako jutro razgoni tamu, a s druge rana koja je prije pekla, sada je zacijelila.
Bolno je, naime, izgubiti okus i odreći se radosti; pa ipak, moguće je nositi tu ranu u srcu. Isus kao da upozorava one koji ga slušaju da se ne odreknu radosti. Sol koja je izgubila okus, kaže On, „nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“ (Mt 5, 13).
Koliki samo – a možda smo i mi sami to iskusili – osjećaju kao da nisu ni za što već da ih se baci, kao da su promašen slučaj. Kao da im je svjetlost nekako skrivena. Isus nam, međutim, naviješta Boga koji nas nikada neće odbaciti, Oca koji čuva naše ime, našu jedinstvenost.
Svaka rana, ma koliko duboka bila, zacijelit će prihvaćanjem riječi blaženstava i povratkom na put Evanđelja.
Naime, konkretne geste otvorenosti prema drugima i pažnje ponovno rasplamsavaju radost. One nas zasigurno, u svojoj jednostavnosti, tjeraju da plivamo protiv struje. Sam Isus bio je u pustinji kušan drugim putovima: da nameće svoj identitet, da se razmeće njime, da ima svijet pod svojim nogama.
No, odbacio je putove na kojima bi se izgubio njegov pravi duh, onaj što ga svake nedjelje ponovno otkrivamo u Kruhu koji se lomi, a to je darovani život, tiha ljubav koja ne pravi buku.
Braćo i sestre, dopustimo da nas hrani i prosvjetljuje zajedništvo s Isusom. Bez ikakvog pokazivanja, bit ćemo tada poput grada na gori, ne samo vidljivog, već i privlačnog i gostoljubivog: grada Božjeg u kojem svatko, u konačnici, želi prebivati i pronaći mir. Upravimo sada svoj pogled i molitvu Mariji, Vratima neba, da nam pomogne postati i ostati učenicima njezina Sina.