Radost je jedna neobično važna za život čovjeka. Pojedini ljudi raduju se malim stvarima i nije potrebno puno činiti da budu radosni. Drugi opet kao da se ne znaju radovati, čak kad im je sreća nadohvat ruke, oni ju ne primjećuju, ne znaju radovati. Osim naravne radosti koja je bliska svakome čovjeku, postoji i kršćanska radost. Ta radost ne mora biti i nije uvijek povezana s nekim vanjskim poticajima ili konkretnim životnim situacijama. Kršćanska radost dolazi iznutra, od Boga.

Starozavjetne knjige, počevši od postanka svijeta pa sve do pripreme mesijanskih vremena, donose nam tekstove koji potvrđuju kako je Božji narod (čovjek) bio sretan uvijek kad je Bog bio uz njega, ali i kako je ta sreća nestajala što se narod (čovjek) više udaljavao od Boga. Prorok Izaija, završavajući svoju knjigu, poziva svoj narod na radost zbog toga što će Bog donijeti blagostanje i mir. Ljudi će se osvjedočiti kako je Bog pažljiv i velikodušan, te će to biti izvor njihove radosti: „Kad to vidite, srce će vam se radovati…“ (Iz 66,14). Prorok i svome narodu i nama danas poručuje da, iako mogu doći trenutci žalosti, životnih briga i teškoća, onomu koji se u Gospodina pouzdaje, On donosi mir i radost. Od Boga dolazi utjeha i snaga. Bog je poput majke koja tješi svoga sina i želi sve učiniti da on opet bude sretan. „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti…“ (Iz 66,13). Današnje prvo čitanje nabijeno je radošću koja proizlazi iz pouzdanja u Gospodina i povezanosti s njime. Koliko sam ja spreman pouzdati se u Boga, osloniti se na Isusa, imati povjerenja da će On sve učiniti, te da je već sve učinio i za mene? 

Učenici Isusovi, njih sedamdeset dvojica, na Isusov poticaj i poziv idu naviještati evanđelje (radosnu vijest). Na tome putu čekaju ih izazovi: negdje će biti primljeni i prihvaćeni, negdje ne. Zadaća je žurna. Nema vremena za drugotne stvari: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte“ (Lk 10,4). Učenici prihvaćaju izazov, ali nisu do kraja svjesni što ih sve čeka. Nisu svjesni kako imaju veliku moć koju im je dao Gospodin, kojoj se i zli duhovi pokoravaju (usp. Lk 10,17). Ali uz veliku moć uvijek ide i velika odgovornost. Iznimno je važno znati da „vlast nad zlom i zlim“ nije u našim rukama, nego u Božjim (usp. Lk 10,19). Onoga trenutka kad čovjek počne vjerovati da može sam svojim snagama, da mu Bog nije potreban za sreću u životu, tada nastupa nesreća ne samo za njega, nego i za njegove bližnje i cijeli svijet. Koliko loših stvari koje se događaju u svijetu dolaze upravo od čovjeka. Poznata je ona poslovica: Svatko je sam kovač svoje sreće. Uime toga mnogi gaze po drugima, iskorištavaju druge, žive „po svome“, često ne poštujući ni ljudske, ni moralne, a kamoli Božje zakone. Stoga Isus i šalje svoje učenike, te moli Gospodara žetve da pošalje radnikā u svoju žetvu. Crkva je mnogima danas poslana kao izazov i primjer da se može živjeti čestito, poštujući drugoga, boreći se protiv zla, radosno naviještajući evanđelje. Učenici se vraćaju Isusu radosni zbog poslanja koje su ostvarili. Sadašnji papa Franjo u svojim katehezama i propovijedima osobito ističe važnost dosljednih kršćana, radosnih kršćana, kršćana koji i u malim svakidašnjim stvarima nastoje nasljedovati Krista Gospodina. 

Prošle je godine na Sinodi o mladima papa Franjo rekao: „Posebno me se dojmilo pitanje o dosljednosti kršćana.“ Kazao je da razumije koliko nedostatak dosljednosti pogađa mlade, kao, primjerice, Crkva koja propovijeda blaženstva, a onda ide putom svjetovnosti. Ako si kršćanin, uzmi blaženstva i primijeni ih u životu… „I vi trebate biti dosljedni na vašem putu“, rekao je Papa mladima.

Kako današnji kršćani, svatko od nas, može živjeti radosno evanđeosku poruku ako nismo dosljedni? Kako će djeca i mladi otkriti ljepotu i radost života s Isusom, ako mi jedno govorimo, a drugo činimo? Vrijeme u kojem živimo vrlo je zahtjevno. I danas osobito snažno odzvanja Isusova rečenica: „Evo, šaljem vas kao janjce među vukove“ (Lk 10,3). Mi kršćani trebamo prije svega sami otkriti ljepotu (radost) života s Bogom. Sveto Evanđelje današnje nedjelje veli: „…radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“ (Lk 10, 20). Čovjek vjernik svoju radost pronalazi u povezanosti s Isusom. U nadi da Bog može i želi sve učiniti da bude dobro. Psalam današnje nedjelje slavi Gospodina riječima: „On pretvori more u zemlju suhu te rijeku pregaziše. Stoga se njemu radujmo!“ (Ps 66,6). Danas, u ovom euharistijskom slavlju, i u cijelom našem životu, neka Bog bude izvor naše radosti. Tu radost dijelimo i danas s drugima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.