Prisjećajući se različitih obljetnica koje smo obilježili prošle godine, ne možemo zaboraviti ni to da ove, 2026. godine i Dan posvećenoga života ima okruglu obljetnicu, jer ga slavimo trideseti put.

Naime, prvi put Dan posvećenoga života na svjetskoj razini proslavljen je na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu 2. veljače 1997. godine, po želji svetoga pape Ivana Pavla II., koji ga je ustanovio s trima ključnim motivima:

1) iskazati zahvalnost Bogu za dar posvećenoga života;

2) poticati poznavanje i poštovanje vrijednosti posvećenoga života u čitavom Božjem narodu;

3) pozvati osobe posvećenoga života na slavljenje čudesnih djela koja je Bog u njima učinio, kako bi otkrili zrake božanske ljepote kojima je Duh Sveti obasjao njihov oblik života i obnovili živu svijest o nezamjenjivosti svoga poslanja u Crkvi i svijetu.

biskupsko ređenje mons. Marka Kovača i mons. Vlade Razuma u zagrebačkoj katedrali 31. siječnja 2026. / Foto: TUZN/J. Vuković

Te plemenite nakane svetoga pape Ivana Pavla II. potvrđuju nam kako obilježavanje i slavljenje raznih obljetnica nema svoj smisao samo u tome da se od vremena do vremena prisjetimo nekih značajnih događaja iz prošlosti.

Kad bismo se tih događaja sjećali samo na takav način, onda bi to bilo besplodno prigodničarstvo. Pravi smisao slavljenja jubileja i obljetnica jest to da osvijestimo kako su događaji koje slavimo važne točke u kontinuitetu života Crkve i da kontinuirano aktualiziramo vrijednosti koje oni u sebi nose.

Upitamo li se pak što je u tom kontinuitetu života specifično za osobe Bogu posvećenoga života, teško bismo mogli dati samo jedan odgovor i izdvojiti jednu posebnost. Ipak, nećemo pogriješiti ako kažemo da ono što obilježava osobe posvećenoga života, i kao pojedince i kao zajednice, u svakom vremenu i prostoru jest kontinuitet posvećenoga služenja.

Đakonsko ređenje / Foto: Splitsko-makarska nadbiskupija

Naime, služiti Bogu u nekom obliku posvećenoga života ne znači samo poštovati određena pravila i biti spreman na mnoga odricanja, nego znači predati se Bogu tako da se On može služiti nama kao sredstvom za očitovanje svoje ljubavi u svijetu u najrazličitijim životnim okolnostima: i mira i rata, i blagostanja i oskudice, i slobode i progonstva.

(…)

Isus, naravno, nije tražio služenje samo od svojih učenika, nego je i on sam služio. Svako njegovo djelo, jednako kao i trpljenje, pa i sama smrt, bilo je služenje čovjeku. O sebi je rekao ove riječi:

„Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10, 45)

Na Posljednjoj večeri, kada je među njegovim učenicima opet nastala prepirka tko je među njima najveći, rekao im je:

„Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.“ (Lk 22, 27)

đakonsko ređenje / Foto: Splitsko-makarska nadbiskupija

A kada im je oprao noge, poučio ih je: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13, 14 – 15)

Navedeni primjeri iz evanđelja potvrđuju našu prethodno izraženu misao da je posvećeno služenje trajno obilježje Bogu posvećenih osoba.

U svakodnevnom životu to služenje ostvaruje se na različite načine, a jedan od njih svakako su različite službe koje nam bivaju povjerene bilo unutar vlastite zajednice bilo izvan nje.

Raspoloživost sestara i braće u prihvaćanju povjerenih službi istinski je znak posvećenoga služenja u evanđeoskoj poslušnosti koje u zajednici izgrađuje odnose povjerenja i donosi plodove radosnoga zajedništva.

No, valja reći da se ta poželjna raspoloživost jednako odnosi i na one slučajeve kada je neku službu potrebno napustiti ili prepustiti nekomu drugomu.

Svećeničko ređenje Croata Balije / Foto: Stjepan Vego

Bilo da tko predaje jednu službu kako bi mogao primiti drugu ili to treba učiniti zbog nemogućnosti njezina daljnjega kvalitetnoga obavljanja, čemu uzrok može biti narušeno zdravlje ili, jednostavno, poodmakla životna dob, autentičnost posvećenoga služenja, kao i sloboda od svake navezanosti očituje se upravo u spremnosti da se Gospodinu nastavi služiti na drugi način, koji odgovara stvarnim mogućnostima i potrebama.

U tome nam također uzori i učitelji mogu biti mnogi biblijski likovi, od kojih smo neke spomenuli.

Sjetimo se kako Mojsije nije dovršio svoje poslanje i uveo narod u obećanu zemlju, nego je to, Božjom voljom, učinio njegov pomoćnik Jošua.

Tako ni David, premda je želio, nije sagradio Hram Božji u Jeruzalemu, nego je Bog htio da to učini njegov sin Salomon.

Svećeničko ređenje u Makarskoj / Foto: Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije

A sam Gospodin Isus rekao je svojim učenicima zapanjujuće riječi:

„Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim, i veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu.” (Iv 14, 12)

Teško je zamisliti koje bi to učeničko djelo bilo veće od ijednoga djela Kristova, ali njegove riječi bez sumnje pokazuju veliko povjerenje koje je imao u to da će njegovi učenici nastaviti njegovo djelo naviještanja Kraljevstva Božjega do svih krajeva zemlje i do kraja povijesti.

Cijelu poruku pročitajte na mrežnoj stranici IKA-e.

Poruka za Dan posvećenog života 2026.