Koja je tajna ostati smiren i činiti kako savjest nalaže, a bez obzira koliko teško bilo? I kako sačuvati mir kad znaš da je namjera iskrena i znaš da nešto možeš napraviti da bude dobro, a svako malo pojavi se netko i podmeće nogu na svakom koraku i trudi se zakomplicirati na svaki mogući način?

I bude ti teško radi svega toga i slušaš kako ti govore da si lud i glup i da to nema smisla, a ti bez obzira na sve – i dalje činiš ono u što čvrsto vjeruješ da je ispravno.

U takvoj situaciji ja obično kažem: „Prijatelju, ovo radim tebi za ljubav i jedino mi je to bitno.“

A tko je taj moj Prijatelj? Pa Isus! Tko drugi?

Savjest mi je u tim trenutcima oslonac i vjera mi daje snagu izdržati. Dođu takvi trenutci u životu, kada imaš iskrene namjere i želiš dobro, a reakcija okoline bude izrazito gruba i puna osude. 

Tada do izražaja dolazi vjernost istini i dobru radi koga sve činimo i kome su posvećeni naši dani. 

I bude jako teško, ali na kraju sve bude dobro. Zapravo, sve bude baš onako kako treba biti. 

Na kraju mir ne dolazi iz tuđeg pljeska i pohvale ili odobravanja drugih, nego iz činjenice da ostajemo vjerni onome što nosimo u srcu. 

Kad nešto radiš iz ljubavi – tada sve ima smisla i možeš ponijeti bilo kakav teret iako nemaš mišiće. Bude teško, ali ako su motivi jasni i vodi te prije svega ljubav – tada zaista sve ima smisla. Svaka rana. Put nije lagan, ali završava uvijek u miru. 

Nedavno sam konkretno na svojim leđima iskusila takvu jednu priču kroz volontersku akciju, pa sam odlučila ove misli podijeliti s vama jer važno je ne gubiti fokus i biti svjestan zašto nešto radimo.

Je li nam bitan pljesak i pohvale ili istina i da bude dobro?

Pokazujemo li ono što radimo ljudima ili prikazujemo Njemu?

Kada nešto radimo Njemu za ljubav, tada nikakva osuda ili komplikacija na putu nema snagu slomiti nas. On ionako vidi u naše srce i jasne su mu naše namjere.