Ruka sv. Vlahe

Blagdan ruke sv. Vlaha, zaštitnika Dubovačke biskupije, slavi se u petak 5. srpnja misnim slavljem u 18 sati u zbornoj crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku. Petnaest minuta prije mise iz katedrale prema Parčevoj crkvi krenut će procesija s moćima lijeve ruke svetoga Vlaha, a nakon mise relikvija će u procesiji biti vraćena u Moćnik katedrale.

Ovaj blagdan veže se uz 1346. godinu kada je pučanin Toma de Vitiano darovao Dubrovniku, odnosno katedralnoj riznici, moćnik lijeve Parčeve ruke. Blagdan se od 2016. godine tradicionalno slavi u veljači. Međutim, dan na koji se dogodio prijenos, sljedeće godine proglašen je državnim blagdanom u Dubrovačkoj Republici te je tako nastao drugi, ljetni blagdan sv. Vlaha. Slavi se kao dan kad je ruka sv. Vlaha stigla u Dubrovnik. Kosti desne ruke darovao je 1459. Dubrovačkoj Republici Tomo Paleolog. Procesija na blagdan uvedena je u 15. stoljeću.

Sveti Vlaho rodio se u Sebastiji u pokrajini Pontu u Maloj Aziji, ondašnjoj Maloj Armeniji. Osim Vlaho ponegdje se naziva i Blaž. Ime Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho nastao je od grčke varijante Vlasios. Bio je hvaljen kao liječnik, a narod i svećenstvo izabralo ga je za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Mučen je oko 316. za vrijeme Licinija, prema naredbama rimskog upravnika Agrikolausa. Upravnik je progonio i mučio kršćane, a sv. Vlaho s njima molio te ih iscjeljivao.

Ruka sveca smatra se posebno posvećenom jer je spuštanjem svoje ruke na bolesne vraćao zdravlje istima.

Jedna od mnogih priča o iscjeljiteljskim moćima sv. Vlahe odnosi se na događaj kada je spasio dijete kojem je zapela riblja kost u grlu. Prišla mu je uplakana majka s djetetom u naručju moleći za pomoć. Sv. Vlaho spustio je ruku na grlo djeteta, prekrstio ga i pozvao Svemogućeg da se kost izlomi te da se dječaku vrati zdravlje. Nakon što se sv. Vlaho pomolio dijete je ozdravilo.

Agrikolaus, primjetivši da mnoštvo ljudi prati biskupa i dolazi slušati njegove propovijedi, naredio je vojnicima da ga dovedu u Sebastu te je od njega zatražio da se odrekne vjere. Biskup mu je odgovorio: “Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.” Zbog takvog odgovora Agrikolaus je naredio da ga muče. Svetac je hrabro podnio muke i poručio: “Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!”

Pokušavajući ga slomiti mučenjem, Agrikolaus je naredio da se na vrat sv. Vlaha zaveže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Mnoštvo se okupilo oko jezera, sv. Vlaho počeo je hodati po vodi te je stao na sredinu jezera i rekao: “Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!” Zatim ga je obasjala jaka svjetlost, pojavio se anđeo i pozvao sveca da primi vječnu slavu. Agrikolaus je zatim naredio da se svecu odrubi glava.

Klečeći na stratištu, sv. Vlaho molio je da svima kojima se razboli grlo i pred Bogom zazovu njegovu pomoć, molitve budu uslišane. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začuo se glas: “Ja sam Bog koji te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu!”

Nakon tih riječi odsjekli su mu glavu, a u veljači 317. godine nakon što je car Konstantin I. Veliki preuzeo vlast od Licijana kult sv. Vlaha proširio se po cijelom kršćanskom svijetu.

Dubrovnik i sv. Vlaho

Relikvijar ruke sv. Vlaha, XII. st., relikvijar glave sv. Vlaha, XI–XII. st.,
Dubrovnik, riznica katedrale / FOTO: leksikon Marina Držića

Prema legendi u Annales Ragusini Anonymi (kraj. XV. st.), kako je navedeno u leksikonu Marina Držića, sv. Vlaho se 971. ukazao Stojku, svećeniku crkve sv. Stjepana. Svetac je upozorio svećenika da su mletački brodovi u Gružu i pod Lokrumom i da namjeravaju osvojiti Dubrovnik: “Nalazeći se u crkvi svetoga Stjepana oko ponoća, zabavljen u molitvama i psalmima, učini mi se, da je crkva puna oružane vojske. U sredini tog svijeta opazih starca duge sijede brade, koji držaše štap u ruci. Ovaj me pozva na stranu i reče mi da je on sveti Vlaho i da ga posla nebo na obranu ovoga grada. Još mi ispripovjedi, kako Mlečani bijahu došli do bedema, da ih preskoče, služeći se u tu svrhu, mjesto ljestvama, lantinama na galiji; on se postavi na obranu s četom nebeske vojske pa ih odbaci. Preporuči, da se unaprijeda čuvaju oni sami velikim oprezom i da se ne povjere oboružanim susjedima. Saslušavši ovo objavljenje, po čemu svi poznaše skrb rečenog slavnog biskupa i mučenika za grad, odluče da mu podignu hram pa ga uzeše za svoga parca i odvjetnika, a sliku mu za obilježje svoje zastave.”

Moći sv. Vlaha danas se čuvaju u riznici katedrale sv. Marije. Relikvijar glave potječe iz XI–XII. st., a načinjen je u obliku krune bizantskih careva te ukrašen emajliranim medaljonima i dragim kamenjem.

U Statutu iz 1272. propisano je da knez, nakon što prisegne da će “valjano vladati i da će čuvati sav grad Dubrovnik te opsluživati i štititi stare običaje i zakone grada Dubrovnika”, mora na Placi u ruku primiti stijeg sv. Vlaha, a potom i pred glavnim oltarom sv. Marije.

Sv. Vlaho spominje se i u književnosti što je navedeno na službenim stranicama Dubrovačke biskupije. Sv. Vlaho i sloboda, kao dvije uzvišenosti, u dubrovačkom smislu ponajprije pristaju jedna pored druge. Jaketa Palmotić Dionorić (1623—1680) u svom spjevu Dubrovnik ponovljen, u kojemu se povodi za Gundulićevim Osmanom, opisuje potres iz 1667. godine i kako se Dubrovnik oporavio. U zaključku piše o pripremi zahvalne svečanosti i ophodu u kojem se nose svete moći:

Snižni zavjet učiniše

svetom Vlasi crkvu zgradit;

da pomoćnik on čestiti;

bude gradu Dubrovniku,

da mu bude isprositi

u višnjega prednju diku;

i da naprijed još uzbude

obranitelj vjerna puka,

da ga čuva, brani i bljude

od protivinijeh svakijeh muka.

Na blagdan sv. Vlahe svake godine dijeli se blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupa vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“

Osim barokne crkve sv. Vlaha na Trgu Luža u Dubrovniku posvećena mu je i župna crkva sv. Blaža u Zagrebu, a Festa svetoga Vlaha UNESCO-va je nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj.