Andrija Beltrami mladi je svećenik, salezijanac, koji je umro od sušice u 27 godini života. Kod njega je sve bilo obično i jednostavno, a ipak se ubraja u duhovne velikane.
Bio je bitno okrenut prema nutrini tako da se dao na kontemplativan život i postao je pravi majstor u umjetnosti mislene molitve i razmatranja.
Nije težio za ljudskom slavom i priznanjem.
Lice mu je gorjelo od žara kad je nepomično klečao u kapelici.
Nekoliko godina pred svoju smrt napisao je o svom životu u svom dnevniku:
Rođen 24. lipnja 1870. Primio prvu svetu pričest na Uskrs 1880. Obučen u kleričko odijelo 4. studenoga 1886. Položio zavjete u nedjelju svete krunice 1887. Započeo bolovati 20. veljače 1891. Služio prvu svetu misu 8. siječnja 1893. Hoće li umrijeti? Ozdraviti? Ne, nego živjeti da može trpjeti!
Bio je u gimnaziji u salezijanskom kolegiju u Lanzu i kao jako dobar učenik i marljiv u jednoj godini bi završio dva razreda, ali se nije uznosio tim svojim uspjehom. Više puta se susreo s don Boscom tako da je zavolio salezijanski način života.
Kad je izrazio želju za duhovnim zvanjem, njegova majka ga je dopratila do salezijanskoga samostana i tom je prilikom rekla učiteljima novaka ove proročke riječi:
Budući da ga sam Bog želi imati, on više ne pripada meni. Predajem ga u vaše ruke. Načinite od njega sveca!
Zaista je postao svet. Podnosio je bolest sedam godina u miru. Uz teologiju studirao je i druge predmete na Sveučilištu u Torinu. Predavao je latinski i talijanski jezik u novicijatu u Foglizzu i radio je do iscrpljenosti.
Kad je malo prizdravio znao je da se neće skroz oporaviti od svoje bolesti, da će brzo umrijeti pa je možda baš zato htio dati sve od sebe za Boga i za svoju zajednicu i da se tako uspne na vrhunce kršćanske savršenosti.
Hrabro je podnosio svoju bolest i promatrao ju je kao osobitu Božju milost.
U dnevniku je zapisao:
Ja sam najsretniji čovjek na svijetu u svojoj sobici. Petu godišnjicu svoga oboljenja slavio sam kroz tri dana s jednim ‘Te Deum’, da se zahvalim Bogu…
Mladi svećenik salezijanac patio je sedam godina i objavio je više životopisa svetaca: Životopis sv. Male Terezije, sv. Margarete Alacoque, sv. Lidvine, sv. Ivane Arške, sv. Ivana de la Salla i sv. Stanislava Kostke.
Napisao je i povijest Napoleona te dramu o sv. Tomi Moru. Sve su te knjižice doživjele uspjeh, a on je ostao ponizan i zahvalan Bogu za sve pa i za svoju bolest.
Umro je 30. prosinca 1897., iste godine kao sv. Mala Terezija i naš sluga Božji Petar Barbarić.