Blagdan Svete obitelji relativno je nov u rimskom liturgijskom kalendaru. Uveo ga je papa Leon XIII. 1893. godine, u kontekstu socijalnog pitanja i rastućih napetosti između Crkve i modernoga društva. Papa je želio istaknuti obitelj kao temeljnu stanicu društva iz koje se
rađaju novi članovi obitelji, novi kršćani i građani svijeta, i kao takvu ju treba zaštiti.

Papa Benedikt XV. 1921. godine proširio je ovo slavlje kao obvezno za cijelu Crkvu. Nakon reforme liturgije Drugoga vatikanskog sabora blagdan je smješten na nedjelju između Božića i Bogojavljenja, a ukoliko takve nedjelje nema, tada se slavi 30. prosinca.

Crkva je ovim osjetila potrebu kako u tom svetom liturgijskom vremenu treba poslati snažnu poruku cijelom svijetu da je obitelj najvažnija stečevina, koju treba čuvati i promicati. Ovaj blagdan ne slavi idealnu „savršenost” obitelji, već po primjeru Svete obitelji danas nam Bog želi poručiti kako se možemo osloniti na njega.

Ovaj blagdan ne slavi idealnu „savršenost” obitelji

Sam Bog se prije svega odlučio roditi u obitelji kako bi čovjeku bio blizak u njegovu svakodnevnom životu, u onome što živi i radi.

Ono što svaka obitelj ima jest njena prepoznatljivost. Svi imaju nešto po čemu ih se pamti, a ono što je temelj te prepoznatljivosti jesu odnosi članova unutar obitelji. Današnje prvo čitanje upravo govori o jednoj važnoj vrsti odnosa u obitelji, a to je poštovanje. Kaže da tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, a tko časti majku svoju, sabire blago (Sir 3, 3). To blago se odnosi na riznicu našeg srca, a u onom tko poštuje svoje roditelje prebivaju mir i blagost.

Nadalje, tko štuje oca, radovat će se i bit će uslišen u dan molitve svoje; tko časti oca svojeg, dugo će živjeti; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina (Sir 3,4-5). Ovi duhovni biseri uče nas kako iskazati zahvalnost prema onima koji su nas rodili. Na koncu, najveće je djelo naših roditelja, kakvi god da su bili, njihova otvorenost životu, jer zahvaljujući njima smo živi. Najmanje što im dugujemo je poštovanje. Možemo slobodno reći kako je strahopoštovanje počelo mira i sklada u svakoj obitelji.

Strahopoštovanje je počelo mira i sklada u svakoj obitelji

Tužno je čuti kako danas u nekim u obiteljima djeca imaju potrebu docirati svojim roditeljima i nametati vlastito mišljenje samo zato jer su akademski školovaniji ili financijski uspješniji. Još tužnije je što, kako bi izbjegli obvezu i da im se ne naruši „komfor zona“, šalju vlastite roditelje u institucije gdje žive starije i nemoćne osobe.

Sirah dotiče u srž naših odnosa i skreće pozornost mlađim članovima kako se ponašati prema starijima, osobito našim roditeljima kad ostare. Blagopokojni papa Franjo jednom je prigodom istaknuo kako danas vlada „kultura otpadaka“, u kojoj koristimo nekoga samo dok nam treba, a kad nam više ne bude trebao, odbacimo ga. U takvoj kulturi upravo nema mjesta za marginalizirane, starije i nemoćne osobe.

Jedino tko može tu „kulturu“ rasvijetliti i promijeniti jesu kršćanske obitelji svojim životom i međusobnim odnosima, o kojima osobito progovara današnji Sirah. Tko to od nas, između ostalog, ne bi volio boraviti u obitelji gdje se članovi međusobno poštuju, gdje djeca drže do roditelja, na usluzi su im i paze na njih.

Tko to od nas ne bi volio boraviti u obitelji gdje se članovi međusobno poštuju

Naravno da nekada nije jednostavno biti na raspolaganju. Nismo uvijek raspoloženi, umorni smo ili nam se jednostavno ne da. Ali ako imamo pravi motiv, sve se može.

Povrh svega ljubav – to je sveza savršenstva, kaže Pavao u Poslanici Kološanima (3,13-14). To može biti jedini i najveći motiv. Tko ima ljubavi u sebi, uvijek može naći vrijeme i način kako da se ophodi prema svom članu obitelji ili kako da međusobno razgovara. Ljubav daje volju, strpljivost i kreativnost što reći i kako se izraziti prema onima koje volimo.

Nažalost, svjedočimo kako u našim obiteljima postoje situacije kad je lakše uputiti kritiku i pronalaziti mane, nego naći nešto pozitivno i dobro u svom ukućaninu. Nije slučajno da đavao bira baš obitelj da ju uništi, i to čini tako da udara na ono najvrednije što neka obitelj ima, a to su njeni međuobiteljski odnosi.

Nije slučajno da đavao bira baš obitelj da ju uništi

U evanđeoskom izvještaju slušamo kako je odmah po Isusovu rođenju Sveta obitelj morala bježati i spašavati živu glavu. Preko noći postaju izbjeglice i žive život pun neizvjesnosti. Međutim, kako bi preživjela u tuđini, Sveta obitelj se nije oslanjala samo na svoje sposobnosti. Sveti su upravo po tome što su se uvijek oslanjali na Boga i njegovu providnost. Stavljajući svoje povjerenje u Boga, živeći od njegove riječi i molitve, uspjeli su preživjeti u tuđini i vratiti se kući kad im je to bilo rečeno. Bog je bio s njima cijelo vrijeme jer su imali povjerenja u njega. Sve što su radili povjeravali su njemu i svaki novi dan započinjali s Božjim blagoslovom.

Bog se rodio u obitelji i tako iskazao svoju veliku ljubav prema toj instituciji za koju želi da se osloni na njega. Voli kada mu se obitelj moli, obraća i povjerava budućnost i planove.

Sveta obitelj je idealan primjer kako se pouzdati u Boga i računati na njegovu providnost. Prava kršćanska obitelj je ona koja se uvijek oslanja na Božju pomoć, a ne samo na svoje sposobnosti ili ono što posjeduje.