Situacija na Banovini drastično se pogoršala krajem lipnja 1991. godine kada su napadnute policijske postaje u Glini i Kozibrodu. Situacija je bila napeta i u Petrinji i okolici kamo u pomoć 13. srpnja dolaze pripadnici 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Istog dana pobunjeni Srbi napali su policijsku ispostavu u selu Kraljevčani. „Tigrovi“ u selo uspijevaju ući tek u popodnevnim satima 14. srpnja i ovladati zgradom policijske ispostave, a JNA sprječava daljnje napredovanje „Tigrova“ i postavlja tzv. „tampon zonu“ uz garanciju da neće borbeno djelovati.
Noć je protekla mirno no na današnji dan, 15. srpnja 1991. godine, u ranim jutarnjim satima na hrvatske snage otvorena je topnička i tenkovska vatra tenkovske jedinice 622. motorizirane brigade JNA iz Petrinje. Od mnogih načina kojima su dotad pomagali napade srpskih pobunjenika, ovo pružanje oružane pomoći neuspješnim osvajačkim pokušajima Srba razlikuje se po tome što je to bio prvi izravni napad tenkova JNA na neki hrvatski položaj.
U napadu koji je zapovjedio potpukovnik JNA Stanko Letić poginula su dvojica branitelja – Zvonko Mikolčević i Dubravko Pukšec, dok ih je više ranjeno. Hrvatski policajci, malobrojni gardisti i domaći branitelji, neopremljeni za protuoklopnu borbu, bili su prisiljeni na povlačenje i izvlačenje ranjenih.
Nakon što su s pomoću tenkova srpski pobunjenici zauzeli Hrvatski Čuntić, Prnjavor Čuntićki, Kraljevčane i Dragotince, a time i cijelu Zrinsku goru, slijedio je pokolj hrvatskog stanovništva koje nije htjelo poći u zbjeg. Pobunjenici su pobili desetak civila, uglavnom staraca, a sela su opljačkana i zapaljena, kao i župna crkva i franjevački samostan svetog Antuna u Čuntiću.
Ratoborni oficir JNA Letić pred kamerama je objašnjavao da je „odmazda nad ustašama“ počinjena da se pokaže moć nakon neuspjeha JNA u Sloveniji. Ustvari bio je to prvi korak u osvajanju Petrinje, pri čemu je nekoliko nastanjenih hrvatskih sela bilo zapreka koju je valjalo ukloniti. Nakon toga crta obrane Petrinje uspostavljena je u selima Pecki i Hrastovica.