Već je u 15. stoljeću Erazmo Roterdamski ustvrdio: „čovjekom se ne postaje rođenjem nego odgojem i obrazovanjem. Odgoj čovjeka uzdiže na rang drugog rođenja“. Iako je ova misao napisana prije gotovo pet stoljeća, njena aktualnost i istinitost vrijedi i danas jer nam otkriva temeljni smisao odgojnog djelovanja: posredovanje u procesu očovječenja ili postajanja čovjekom.

Odgoj, stoga, nije razvijanje kompetencija, nego strpljivo praćenje rasta osobe. Taj se rast ne može ubrzati bez opasnosti da se izgubi ono najvažnije.

U odgoju, obrazovanju i općenito socijalizaciji uvijek se promiče određena antropologija – tumačenje i razumijevanje čovjeka. Jedan od ključnih problema suvremene tehničke civilizacije je što ona svemu može čovjeka naučiti, osim kako biti čovjek. Jer, čovjek nije samo biće znanja i tehničkog funkcioniranja, nego biće koje govori, misli, ljubi, radi, trpi, umire, vjeruje i nada se.

Potrebno je, stoga, zalagati se za obrazovanje koje će se kritički suprotstavljati ekonomiziranju obrazovanja kojemu je najvažniji cilj stvoriti osobe „menadžere“ ili „robote“ na tržištu neobuzdanog kapitala.

U susretu s odgojiteljima u prigodi njihova Jubileja, referirajući se na sv. Augustina, papa Lav XIV. istaknuo je četiri temeljna obilježaja koja bi trebala resiti svaki oblik i metodu odgoja i obrazovanja. To su: unutarnjost, jedinstvo (cjelovitost), ljubav i radost.

„Svakome njegova istina“

Jedna od temeljnih zadaća odgoja je uvesti nove generacije u razumijevanje svijeta u kojemu žive.

Jedan od izazova su različite ideologije, koje su sve agresivnije u promicanju svojih ideja. Među njima valja istaknuti relativizam s načelom „svakome njegova istina“, i historizam koji završava u gubitku povijesti i sjećanja, dok se aktualno mišljenje nudi kao jedino mjerilo sadašnjosti, kao da je ono što je novije ujedno i više „istinitije“.

Ne samo na Zapadu, nego i u hrvatskom društvu vidljivi su znakovi ekskulturacije kršćanstva.

Općenito se može reći da slabi kontakt djece i mladih s kulturom, tradicijom (osobito kršćanskom), obezvrjeđuje se prošlost, a vrijednost domoljublja se osporava. Ne samo na Zapadu, nego i u hrvatskom društvu vidljivi su znakovi ekskulturacije kršćanstva. To možemo vidjeti i u „gradskim adventima“, na kojima rijetko ili nikako ne nalazimo kršćanske simbole, ali se mogu vidjeti simboli koji dolaze iz posve različitih kulturnih i religijskih tradicija.

Nude se alternativne istine, surogati i reinterpretacije čovjeka, života, svijeta i smisla.

Tako se na mjesto savjesti, u kojoj svatko, ako to želi, može spoznati što je dobro, a što je zlo; što je istina, a što je laž; zašto činiti dobro i izbjegavati zlo; nude sloboda i osobni izbor kojemu je unaprijed zajamčena opravdanost. Snažno se promiče krilatica „svaki izbor ima svoje opravdanje“.

Osnaživanjem moralne neodgovornosti otvara se put slobodi koja je usmjerena isključivo na zadovoljavanje vlastitih potreba ne vodeći pritom računa o pravu drugoga i općem dobru. Nužno je, dakle, u odgoju promicati slobodu kojoj je temeljno polazište birati i činiti dobro svima.

Vršnjačko i virtualno nasilje

U zadnje vrijeme svjedočimo različitim vrstama i oblicima nasilja čiji su, nažalost, nerijetko glavni akteri djeca i mladi. Vršnjačko nasilje, osobito virtualno, sve je snažnije, razornije i prisutnije u našim školama i među našim učenicima. Mnogi psiholozi nasilje povezuju s problemom socijalne izoliranosti, depresije, anksioznosti i osamljenosti koja je u porastu među djecom i učenicima.

Sve se više zamjećuje kriza obrazovnog govora i odgojnog smisla. Obitelji su sve više dezorijentirane u društvu koje zanemaruje temeljne vrline, strpljivost i smisao dugotrajnoga odgojno-obrazovnog ulaganja u djecu i mlade. Umjesto toga nudi se iluzija uspješne karijere bez žrtve, rada i odricanja; kao i brzih i financijski unosnih poslova.

Mjesta gdje se mladima ne nude gotove formule

Obitelj, škola, Crkva i druge odgojne institucije pozvane su prenositi vrjednote, obrasce ponašanja i stavove koji se u društvu, medijima i javnom prostoru sustavno obezvrjeđuju.

Među našim učenicima sve je više beznađa, umora, besciljnosti i nihilizma. Mladi možda, kako ističe Umberto Galimberti, nihilizam „nisu u stanju imenovati, ali osjećaju njegovu težinu. On je magla koja obavija svaku emociju, praznina koja guta svaku nadu, sjena koja nadire u njihove živote i čini ih beživotnim“.

Nekada je nihilizam bio pridržan za filozofska razmišljanja, a danas je to iskustvo i stvarnost brojnih mladih. Kultura uklanja horizonte smisla ili nudi reducirane sadržaje – surogate – kojima je temeljna matrica konzumiranje, kupovanje i trošenje.

Upravo tu se otkriva nezamjenjiva uloga škole i odgojitelja: biti mjesto gdje se mladima ne nude gotove formule, nego smisao koji se gradi u odnosu, u povjerenju i u strpljivom učenju da život ima vrijednost i onda kada je zahtjevan.

Opasnost algoritama

Među izazovima odgoja i obrazovanja želio bih istaknuti hitnost i nužnost odgoja djece i mladih za korištenje novih tehnologija, u kojemu važnu ulogu trebaju imati etička dimenzija, prevencija i zaštita.

U nepoštenoj borbi za profitom koji nam obećavaju nove tehnologije (osobito umjetna inteligencija) zaboravljamo na našu djecu i mlade, čiji su dostojanstvo, mentalno zdravlje, sigurnost i radost života puno vrjedniji i čudesniji od podataka koje algoritmi analiziraju, skupljaju i njima nas bombardiraju.

Ako djecu prepustimo isključivo logici algoritama, a sami se povučemo iz njihove svakodnevice, tada nismo zakazali samo kao pedagozi, nego i kao odrasli ljudi kojima je povjeren rast drugoga.

U suvremenom odgojno-obrazovnom sustavu, koji sve češće naglašava mjerljive ishode – uspjeh, učinkovitost i materijalne perspektive – razvoj duhovnosti postaje nužna protuteža. Škola koja njeguje duhovnu dimenziju pomaže učenicima prepoznati da čovjekova vrijednost ne počiva samo na postignućima, ambicijama i posjedovanju, nego i na unutarnjoj snazi, karakteru i sposobnosti življenja smislenih odnosa.

Vrijednosti koje nisu podložne društvenim trendovima

Duhovnost omogućuje djeci i mladima da razviju otpornost na pritiske konzumerizma, društvenih usporedbi i površnih ideala uspjeha te da se grade kao autentične osobe koje prepoznaju dobro u sebi i drugima. U takvom okruženju naglasak se stavlja na mir, promišljenost, zahvalnost i odgovornost – vrijednosti koje nadilaze prolazne materijalne ciljeve i oblikuju cjelovitu, uravnoteženu i moralno snažnu osobu.

Duhovna dimenzija odgoja tako pridonosi stvaranju humane škole, u kojoj učenici uče ne samo kako „uspjeti“, nego i kako biti. 

Kršćanska duhovnost u takvome kontekstu pruža još dublji temelj jer učenike usmjerava prema trajnim vrijednostima koje nisu podložne promjenama društvenih trendova. Ona podsjeća da je čovjek vrijedan ne zbog onoga što ima, nego zbog onoga što jest pred Bogom i pred drugima.

Bog nije spasio svijet silom nego povjerenjem u dijete

Kršćanska vizija čovjeka njeguje ljubav, jednostavnost, solidarnost i služenje, a te su vrijednosti snažan korektiv kulturi materijalizma i natjecanja. U školi koja prepoznaje bogatstvo kršćanske duhovnosti razvija se ozračje povjerenja, milosrđa, odgovornosti i međusobne podrške, koje pomaže učenicima izgrađivati identitet utemeljen na dobroti i smislu, a ne na prolaznim standardima uspješnosti.

Važno je usađivati djeci i mladima poštovanje, zahvalnost, brigu i odgovornost za starije, ostavljene, siromašne, pridošlice, marginalizirane članove u obitelji, u zajednicama i u društvu. Obiteljsko, školsko i župno zajedništvo odgaja za društvenu solidarnost, odgovornost, milosrđe i dijeljenje – vrjednote koje su nasušno potrebne našemu društvu.

Utjelovljenje je najveća potvrda da je odgoj svet i ozbiljan čin.

Odgoj i obrazovanje pozvani su graditi međugeneracijske mostove koji će omogućiti prijenos mudrosti s koljena na koljeno i na taj način izgrađivati čvrstu međugeneracijsku platformu na kojoj je moguće graditi novo i humanije društvo.

Božić nas podsjeća da Bog nije spasio svijet silom, nego povjerenjem – povjerenjem u dijete, u rast, u vrijeme. Utjelovljenje je najveća potvrda da je odgoj svet i ozbiljan čin: Bog prihvaća sporost ljudskog sazrijevanja kako bi čovjek mogao postati ono što jest.

Predbožićni susret zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše i ravnateljica i ravnatelja predškolskih, osnovnoškolskih i srednjoškolskih ustanova u Zagrebačkoj nadbiskupiji održan je u utorak 16. prosinca u dvorani „Vijenac“ u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije, a prenijela IKA.