Na prvi pogled djeluje gotovo paradoksalno da Bog, svemogući Stvoritelj, dolazi u obliku bića koje ne može ni govoriti, ni hodati, ni samo preživjeti. No upravo se u toj Božjoj ranjivosti krije jedna od najdubljih pouka evanđelja:

Bog nas želi vratiti onoj izvornoj jednostavnosti srca koja je sposobna za oprost, za pomirenje, za radost.

Dijete je slabo, dijete ovisi o drugima, ali posjeduje nešto što odrasli često izgube – sposobnost brzog pomirenja.

Dovoljno je pogledati dvoje djece koja se posvađaju oko igračke.

Minutu kasnije, kao da ništa nije bilo, dijele istu tu igračku i smiju se zajedno.

Njihov svijet nema dugotrajnih zamjeranja, nema unutarnjih arhiva krivnji i povreda, nema spiskova koji teretom pritiskuju dušu. Djeca ne skupljaju nepravde kao kamenje koje stavljamo u svoje džepove, a onda se čudimo kako nam je život težak.

Njihova je duša još laka, a srce im je još blisko onoj izvornoj jednostavnosti koju je Bog zamislio za svakoga čovjeka: jednostavnosti u kojoj ljubav ide ispred ponosa, u kojoj je odnos vrijedniji od dokaza da sam u pravu.

Upravo zato Bog dolazi kao dijete.

Kao da nam šapće: „Pogledaj me ovako maloga. Došao sam te učiti istini koju su odrasli često zaboravili – da se živi tek kada se oprašta.“

Foto: Pexels

Bog nam u Isusu djetetu poručuje da oprost nije nešto što se događa tek kad imamo dovoljno snage, nego da snaga dolazi kao plod oprosta. Pomirenje je put života.

Oprost je put radosti. Tako bismo mogli sažeti logiku utjelovljenja.

Kad gledamo dijete u jaslama, gledamo apsolutni znak: Bog ne dolazi kako bi otvarao naše stare rane, nego kako bi ih iscijelio. Ne dolazi kako bi nas zadržao zarobljenima u prošlosti, nego kako bi naš pogled usmjerio u budućnost.

Ako Bog dolazi kao Pomirenje, onda nije moguće pristupiti Božiću sa srcem koje i dalje čvrsto drži stare veze, neotpuštene povrede, riječi koje nas još stežu.

Sveti Augustin, čiji je glas uvijek duboko usklađen s čovjekovim srcem, govori: „Srce je naše nemirno dok se ne smiri u Gospodinu.“ A srce puno zamjeranja nikada se ne može smiriti, jer zamjeranje je poput unutarnje tame koja uvijek gura čovjeka od Boga.

Bog je svjetlo, a zamjeranje voli tamu. Bog je mir, a zamjeranje hrani nemir.

Najveći dar koji možemo dati bližnjemu – dar oprosta, jer tada sudjelujemo u Božjem djelu.

Oprost je dakle mjesto gdje se događa susret čovjeka i Boga. Gdje se slomljeno srce otvara milosti. Gdje se naša malenkost spaja s Božjom velikodušnošću.

Primimo dijete Isusa u svoje srce – a dijete nikoga ne osuđuje.

Dijete dolazi da bude prihvaćeno, da bude voljeno, da bude primljeno.

I možda se pitaš: “Kome trebam oprostiti?”

Je li to netko drugi? Je li to možda meni samome? Vjerujem li da Bog oprašta?

Što god bilo – Božić je trenutak kad Bog želi doći upravo tamo.

Otvorimo mu srce kroz oprost. Možda je to molitva: Gospodine, još ne mogu, ali želim htjeti.

I zapamtimo: Bog najprije želi doći u moje srce. Jer ako dođe tamo, onda će Božić biti stvaran – bez obzira na to koliko ukrasa imamo ili nemamo.

A kad u srcu nastane mir, tada i sam Bog pronalazi svoj betlehemski prostor u nama. I tada radost došašća postaje radost života.

Neka naš zaključak bude jednostavan: Ove godine, možda najveći dar koji možemo dati – i primiti – jest oprost, poručio je vlč. Mario Večerić u emisiji „Tebe tražim“ Hrvatskog katoličkog radijA.