Više priča žulja me u glavi i nisam mogla odlučiti koju bih podijelila s vama. Međutim, odlučila sam jednu koja se dogodila prije par godina, ali još uvijek se živo sjećam svakog detalja.

Imali smo akciju župnog karitasa i preuzimala sam vrećice koje su ljudi donosili.

O čemu se radilo?

Pozvali smo obitelji da pripreme namirnice, koje žele darovati drugoj obitelji koja je u potrebi, i donesu do crkve prije mise.

Dok sam čekala druge dvije volonterke i stajala pored ovih vrećica, pozdravljala sam ljude koji su prolazili. Ono što me rastužilo je činjenica da su mnogi izbjegavali pogled.

Činili su to zato jer im je bilo nezgodno što su naišli baš kad je primopredaja namirnica, a oni se nisu uključili.

Bilo je i onih koji su došli pa smo popričali i rekli su kako se ovaj put nisu uključili – i to je u redu. Ne možeš sve, i ne možeš uvijek.

Problem je ako baš nikad ništa ne možeš i tako cijelu godinu i godinu za godinom.

I tu ne mislim isključivo na kupnju stvari.

Razni su načini kako možeš pomoći.

Činjenica je da svatko od nas može napraviti nešto, a u svakoj župi, baš kao u svakoj obitelji, uvijek ima raznog posla.

I tako dok smo nas tri stajale, preuzimale stvari i pripremale pakete za dostavu obiteljima, shvatile smo da je prikupljeno sve što smo trebali. Iskreno smo bile sretne.

Mene veseli to zajedništvo!

Kad zajednički radimo nešto da bude bolje.

I bila sam zahvalna svima koji su na bilo koji način pomogli…

U toj nekoj žurbi i akciji oko pripreme stvari, došla sam na misu i nisam se baš mogla sabrati. Po glavi su mi se motale misli o ulju, tjestenini, riži, mlijeku; jesmo li sve dobro pripremili i bi li još nešto trebalo… Tek nakon čitanja Evanđelja posložila sam misli.

Tema je bila ona uboga udovica i dva novčića koja je ubacila – dala je sve što je imala.

Poznajem obitelji koje su se uključile u akciju i nitko ne živi rastrošnim životom. Svjesni su težine svakodnevice jer i sami je osjećaju i zato žele pomoći i učiniti što mogu kako bi napravili da nešto bude bolje.

Međutim, ima taj jedan bitan detalj u cijeloj priči.

U akciju se uključila jedna žena iz naše župe koja uvijek sudjeluje, iako sama fizički ne može niti do dućana ili bilo kako doći do crkve. Stara je i ne izlazi iz kuće radi bolesti, ali joj prenesu informaciju kad imamo akciju i ona zamoli nekoga da kupi što treba i pošalje stvari jer želi sudjelovati.

I ovaj put je napravila isto.

Tu nedjelju kad su donijeli i njezinu vrećicu, razmišljala sam o njoj. Nije u mogućnosti izlaziti iz kuće, ali prati što se događa i pronađe način da pomogne.

Nije li to divno!

Kasnije te iste nedjelje javili su mi da je gospođa umrla.

Umrla je u svojem domu i to negdje u periodu kad smo dostavljali stvari obiteljima.

Posljednja stvar koju je napravila prije nego što je umrla – pomogla je drugome.

Pokrenulo je to brojna pitanja u meni i danima sam još razmišljala o gospođi Milki i toj cijeloj akciji.

Oni koji nisu sudjelovali u akciji pa su izgbjegavali susret pogledom – zapravo je samo potvrda činjenice da svatko od nas u sebi zna da je pozvan davati i pomoći.

Primjer gospođe Milke koja više nije mogla izaći iz kuće, ali je pronašla način da sudjeluje – dokaz je kako ljubav ne poznaje prepreke.

Njezina želja da pomogne postala je njezina zadnja molitva.

I zaista se pitam kako živim i činim li svim srcem sve što mogu ili se štedim, kalkuliram i pronalazim opravdanja.

Važno je da ne čekamo bolje vrijeme kako bismo nešto napravili jer nema boljeg vremena osim sada. Ljubav ne traži prilike i neko bolje vrijeme nego stvara prilike. I  mislim da Bog sigurno ne računa jesmo li donijeli 2 litre mlijeka ili litru i pol nego se veseli svakom trenutku kada smo prestali misliti na sebe i srce usmjerili prema drugome.

Naša djela trebala bi biti puno glasnija od naših riječi.