Velikan kršćanske povijesti i duhovnosti, sv. Ivan Kapistranski, bio je propovjednik snažne riječi. Njegovo propovijedanje, posebno tijekom došašća i korizme, nadahnjivalo je ljude, dovodilo do obraćenja i duhovno obnavljalo one koji su ga slušali. Pitamo se što mi danas i ovdje možemo naučiti iz života i djelovanja ovoga velikog sveca, zaštitnika vojnih kapelana.
Vojni ordinarij u RH Jure Bogdan predvodio je 10. pokrajinsko hodočašće Hrvatske vojske, policije i branitelja u Ilok, mjesto smrti Ivana Kapistranskoga. U propovijedi je izdvojio tri odlike svetog franjevca, pobjednika nad Osmanlijama u bitci kod Beograda:
Prvo: Sveti Ivan Kapistranski bio je čovjek vjerodostojnog kršćanskog života.
Njegov život je bio autentično svjedočanstvo za Evanđelje. Nije bio kršćanin koji kaže da vjeruje a živi kao da Boga nema. To nazivamo praktični ateizam. Trudio se u svome životu Isusova učenika, krštenika oživotovoriti, odjelotvoriti evanđelje, uvijek i posvuda! I kao takav je nailazio na otpore, prepreke, poteškoće… No, nije se pokolebao. Ostao je ustrajan.
Poteškoća nije manjkalo ni iznutra, unutar Reda kojemu je pripadao, ni izvana u svijetu kojemu je kao propovjednik naviještao Evanđelje.
Doista, nije tražio ljudska prihvaćanja ni povlađivanja, niti je hodeći ovim svijetom želio proći netaknuto i bez zamjeranja. Nije pribjegavao sklanjanju s vjetrometine da ga svijet ne bi proglasio netolerantnim, svjestan da je nemoguće biti sa svima u miru, pod svaku cijenu, pogotovo kad su evanđeoska načela u pitanju. To je za njega bilo neprihvatljivo!
Drugo: Sveti Ivan Kapistranski bio je čovjek spreman na podnošenje žrtve do kraja.
Mogli bismo kazati da je njegov život bio trajna, neprestana žrtva. Kakvu li je spremnost na žrtvu značila njegova odluka, da se potpuno posvećen cilju Evanđelja, posveti putovanju srednjom Europom u želji da ljude potakne za borbu na obranu svoje zemlje, svoga ognjišta, svoga doma?
Sve to uz itekako neizvjestan, štoviše za život itekako pogibeljan ishod! I to u prvim redovima, na čelu, kao predvodnik i vođa! Tako je zorno pokazao da živjeti kršćanski dosljedno i vjerodostojno doista, nužno, sa sobom nosi žrtvu! Da, to zahtijeva spremnost na trpljenje!
Da, to znači prihvatiti križ iz ljubavi prema Kristu i nositi ga do kraja, pa i pod cijenu polaganja života!
Treće: Sveti Ivan Kapistranski branio je nesebično kršćanske vrijednosti.
To su vrijednosti na kojima je utemeljena i izrasla europska civilizacija. Nije motivacija njegova djelovanja bila mržnja prema ikomu, nego ljubav prema svemu onomu što je izniklo iz evanđelja. Zato je on, kao čovjek evanđeoskih vrijednosti, i dobio počasni naslov Apostol ujedinjene Europe.
Kako bi danas izgledao grad Ilok bez Ivana Kapistrana? Kako bi izgledali drugi krajevi i zemlje, s ove i s druge strane Dunava bez Ivana Kapistrana i njegova djela?!
On je dragocjena baština i ponos kršćanske Europe i Istoka i Zapada. Kako je to lijepo i providencijalno, da ga na području gdje se susreću narodi i kulture kršćanske provenijencije imate za svoga nebeskog zaštitnika! On je svetac koji spaja, povezuje, ujedinjuje ljude i narode. On je pontifex, svećenik redovnik – graditelj mostova! Sveti Ivan Kapistran je važan i prevažan za kršćanski identitet Iloka i ovih krajeva i zemalja Europe!

Biskup Bogdan je aktualizirajući borbu Ivana Kapistranskoga istaknuo:
Danas je svatko od nas … pozvan u svojoj sredini stati uz takve vrijednosti, koje su, uz to što su evanđeoske, uvijek ujedno i duboko humane, ljudske. To, u našoj kršćanskoj odgovornosti za društvo, bez obzira gdje radimo i boravimo, u vojsci, policiji, kulturi, politici, privedi, školi, poduzeću, obitelji…, znači:
- „javno se založiti za dostojanstvo ljudske osobe i za potvrdu vrijednosti ljudskoga života od začeća do prirodne smrti;
- zauzimati se za naravni i za sakramentalni brak i muškarca i žene, u skladu s tim, za obitelj;
- promicati ispravan odgoj; podupirati nastojanja koja štite prava djeteta da ima roditelje i prava roditelja na odgajanje svoje djece;
- zastupati ljudska prava bez ugrožavanja vjerskih uvjerenja i slobode očitovanja vlastita uvjerenja i kulturalnoga, nacionalnoga i vjerničkoga identiteta;
- promicati kršćansku duhovnost i kulturu te poticati odgovore Božjemu pozivu u duhovna zvanja u Crkvi.
Ne smije se, međutim, nikada zaboraviti da je to moguće samo ako se s Božjom pomoći trajno odupiremo svakomu obliku zla, laži, nasilja, nepravde, pohlepe i manipulacije kojom se želi izobličiti i preokrenuti naravni moralni zakon te tako izopačiti društvene odnose sve do stvaranja humusa za ukorjenjivanje i dalje širenje zala našega vremena.“