Svečano euharistijsko slavlje sa zazivom Duha Svetoga na početku 357. akademske godine na fakultetima i akademijama Sveučilišta u Zagrebu predvodio je u četvrtak 16. listopada 2025. zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca.

Na početku homilije naglasio je da među okupljenima „nema nikoga tko je došao moliti za započetu akademsku godinu, a da u sebi ne nosi vjeru, da nema ljubavi i posebice da ne gaji nadu“.

Biskup Šaško predslavio misu na početku 357. akademske godine Sveučilišta u Zagrebu / Foto: TUZGN

„Ipak, nada, možda zbog toga što ju se različito promatra; što ima sposobnost progovoriti i na površan i na dubok način; što je prisutna u svim okolnostima, lako postaje susretištem, podlogom za razgovor, razlogom za zajedničko djelovanje i među ljudima koji ne dijele iste poglede na svijet“, objasnio je biskup.

Imaš li nade? Čemu se nadaš?

„Pitanja poput: Što i u koga vjeruješ? Što ti se sviđa; što i koga voliš?, mnogo brže dođu do odgovora koji razlikuju i mjere. S pitanjima o nadi kao da je drukčije: Imaš li nade? Čemu se nadaš? Zašto gubiš nadu? postaju polazišta koja se tiču zajedničkih ljudskih čežnja i lakše zbližuju ljude. Nada, ukorijenjena u sadašnjosti, doziva i privlači iz budućnosti, progovara u nekome nedostatku, u nekoj potrebi.“

„Nije čudno da se tema nade u središte filozofskoga i teološkoga razmišljanja vratila u prošlome stoljeću, nakon svjetskih ratova i pogaženih vrjednota, razularenosti ideologija koje su ponizile dostojanstvo čovještva“, istaknuo je.

Biskup Šaško predslavio misu na početku 357. akademske godine Sveučilišta u Zagrebu / Foto: TUZGN

„U ovoj godini nade, kako ju običavamo zvati rado sam se zaustavljao na nekim izrekama o nadi kojih ne nedostaje u raznim umjetnostima, posebice u književnosti.“

Ernst Bloch – ateist koji je u mnoštvu kolijevki nade prepoznao upravo religiju

„U takvim je nizovima osobito zanimljiv mislilac marksističkoga nadahnuća Ernst Bloch i njegovo djelo „Das Prinzip Hoffnung“ (Nada kao načelo); ateist koji je u mnoštvu kolijevki nade prepoznao upravo religiju, mijenjajući Ciceronovu tvrdnju: Dum anima est, spes est – Dok ima života, dok se živi, ima nade, u izazovnu rečenicu:

„Dok ima vjere (religije) ima nade.“

„Prema tomu razmišljanju, stojeći u povijesti, zapleteni u niti sadašnjosti, protegnuti smo između ostvarenosti i nepotpunosti, između eshatološkoga već, ali ne još; u sigurnosti da budućnost nije ponovljena, reciklirana prošlost, nego nudi neviđeno i iznenađujuće obzorje“, dodao je te istaknuo:

„Na tome se tragu, na toj podlozi kretalo traženje koje je prije osamdesetak godina rodilo tzv. ‘teologiju nade’, ponovno otkrivajući Boga koji nije samo povezan u spomenu njegove prošlosti kao Spasitelja ili zamrznut u nekom filozofskom pojmu ‘vječno prisutnoga’, nego je Bog koji je posvemašnja budućnost čovječanstva.“

Ne bilo kakva vjera, nego djelotvorna. Ne bilo kakva ljubav, nego zauzeta. Ne bilo kakva nada, nego postojana.

Zatim je pojasnio da je kršćanska je nada povezana s postojanošću.

„U hrvatskom jeziku riječ postojanost dobro odražava grčki pojam hypo-moné koji je nešto snažniji, jer znači: ostati ispod tereta koji treba nositi; ostati ispod neke opasnosti i prijetnje, sa sigurnošću da će se kroz tamu probiti svjetlosne zrake. No, zanimljiva su dva paralelna triptiha na kojima su uočljive tri teološke kreposti koje su praćene trima pridjevima. Ne bilo kakva vjera, nego djelotvorna (od: ergon). Ne bilo kakva ljubav, nego zauzeta (od: kopon). Ne bilo kakva nada, nego postojana (od: hypomoné), ustrajna“, naglasio je.

„Znamo da nada mnogih ljudi ne uspijeva prekoračiti granicu smrti i zadovoljava se kretati u području zemaljskoga života, u dohvaćanju raznih radosti prema obilnoj ponudi. Ali, tako uistinu ostajemo negdje u riječima iz epa Gilgameš: ‘Život koji tražiš nećeš naći… Kada su bogovi stvorili čovjeka, u kob su mu dali smrt, a život su zadržali za sebe.’ Ili kako kaže Brecht: ‘Ne dajte se zavesti… Novo jutro neće doći… Ispijajte život velikim gutljajima…’“

„Ako u tome ostajemo, zašto se čudimo: pohlepi, ratovima, uništavanju ljudi i stvorenoga svijeta?“

„Nama je nada sigurno čekanje buduće slave, a Kristov vazam pečat je te nade. O kad bismo mi, kršćani, barem malo više odražavali tu istinu. Božji Sin, prolazeći kroz raspadljivu i bolnu zbilju naše ljudskosti prožima ju božanstvom. Tako je smrt oplođena životom; samo je tako moguć novi čovjek. To ne znači da ne živimo napetost, o kakvoj je u svome dramskome tekstu pisao Karol Wojtyla:

Ne postoji nada bez straha ni strah bez nade!

„Dragi sveučilištarci, dok živimo u razdoblju izvanjskih nesigurnosti, nama je nada sigurno čekanje buduće slave, a Kristov vazam pečat je te nade. O kad bismo mi, kršćani, barem malo više odražavali tu istinu. U ovoj akademskoj godini nosite Kristov mir koji je ujedno kršćanski nemir djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade. Nada je iznimna ‘sveučilišna krjepost’, jer je široko susretište života, pogleda, traženja istine i odgajanja u skladu s njome“, zaključio je biskup Šaško.