Gospodin Ivica (52) već godinu dana i osam mjeseci boravi u Prihvatilištu za beskućnike Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Tijekom toga vremena dvaput je izbivao po dva mjeseca zbog liječenja u jednoj zdravstvenoj ustanovi. Ima bolesti povezane s vojničkim iskustvom u Domovinskom ratu, u koji je otišao zajedno s jednim prijateljem u mjesecu prosincu 1991. godine.

Po povratku s ratišta nije radio u svojoj elektroinstalaterskoj struci već na jednoj televiziji kao tehničar u montaži.

Pošto sam kroz život pokušavao sve poteškoće na neke svoje načine izbjegavati, skrivao se i bježao od problema, na kraju je to kulminiralo. Eto dođe sve na naplatu!

Ivica, koji se tijekom pandemije COVID-a 19, radio kao taksist, našao u tako lošem stanju da je uvidio da mu je potrebna pomoć, ponajprije psihološka a onda i financijska.

Tada se za pomoć obratio Udruzi hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a Grada Zagreba, preko koje je došao do Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i Prihvatilišta za beskućnike.

Caritas mi je pružio uvjete za normalan život

„Caritas mi je pružio sve uvjete za normalan život, za osiguranje osnovnih potreba, a pružio mi je i psihološku i svaku drugu pomoć. Ovdje je osoblje stvarno okrenuto nama korisnicima tako da im se možemo za bilo što obratiti za pomoć i informaciju“, kaže Ivica.

„Ovdje u Caritasu smo stvarno doživjeli jedan pristup od osoblja što se tiče savjetovanja, psihosocijalne podrške, pomoć oko ishodovanja osobne iskaznice, zdravstvene iskaznice i dopunskog osiguranja, pomoć oko naručivanje lijekova i dogovaranja termina za razne pretrage. Imali smo i sistematski pregled“, prepričao je.

„Svaka dva tjedna dođe nam medicinska sestra koja provjeri šećer u krvi, tlak i otkucaje srca. U mom slučaju imam veliku pomoć i oko ostvarivanja prava iz socijalne skrbi – naknade za nezaposlene branitelje, povremene jednokratne naknade za nabavku odjeće i obuće od HZSR i Zaklade hrvatskih branitelja, inkluzivnog dodatka čiji postupak još traje – već preko godinu dana!… Imali smo i izlete i dvije duhovne obnove za mojeg boravka ovdje, na kojima smo se lijepo odmorili u prirodi, što puno o znači za nas korisnike.“

Dodaje kako se u Caritasovoj kući „stvarno može doživjeti osjećaj solidarnosti s ljudima u nevolji.“

O braniteljskim naknadama

Govoreći o čekanju na ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak, ističe da je sam postupak za dobivanje tog prava iscrpan i dugotrajan (preko godinu dana), što gospodina Ivicu sprječava da se osamostali jer mu trenutna naknada za nezaposlene branitelje nije dostatna za život.

Prvotno je ostvario pravo na inkluzivni dodatak – 5. razinu potpore, ali s obzirom na to da to iznosi svega nešto više od 100 € s čime se ne može živjeti, savjetovano mu je da se na to Rješenje žali, stoga se sam postupak dodatno odužio.

Ostao bez krštenja

„Rođen sam i odgajan u katoličkoj obitelji, gdje sam, igrom i spletom okolnosti, što obiteljskih što onih u bivšoj državi, ostao bez toga sakramenta – iako mi je stariji brat kršten. Ali boravkom ovdje i smirivanjem mog života, postavljanjem nekih stvari na svoje mjesto, sam sam odlučio poći u crkvu i potražiti mir“, opisuje svoje duhovno stanje gospodin Ivica, napominjući da je početni poticaj na intenzivniji vjernički život, kako on kaže „poziv“ da bude kršten, osjetio upravo za vrijeme duhovnih obnova koje je Caritas organizirao za korisnike i zaposlenike Prihvatilišta.

Naime sastavni dio skrbi za korisnike ove Caritasove kuće su i duhovne obnove koje mjesni župnik vlč. Mirko Matasović obično održava za božićne i uskrsne blagdane, a također u proljeće Caritasov duhovnik vlč. Dragutin Goričanec vodi duhovnu obnovu u Kalju na Žumberku.

Foto: Dario Zürchauer

Pošto mu je objašnjeno koji su mu sakramenti potrebni da bi punopravno sudjelovao u liturgijskim slavljima, uključio se u župi u kojoj živi u pripremu za krštenje, koju ovako opisuje:

„Kroz kateheze koje pohađam hvatam neke osnovne stvari iz vjeronauka. Priznat ću da nekih stvari nisam bio ni svjestan, čak nisam ni shvaćao neke stvari, iako sam tijekom života dosta toga čitao, ali bilo je to onako iz mojega gledišta a ne s ispravnim razumijevanjem. Između ostaloga tu je i ono pitanje zbog čega smo ovdje, zbog čega smo rođeni i zašto živimo. Puno odgovora može se naći u Crkvi, a preko odgovora možete naći svoju svrhu i svoj mir.“

Gospodin Ivica trebao bi primiti sakrament krštenja u mjesecu studenom ove godine u Župi Isusova Uskrsnuća u Sesvetskom Kraljevcu. Početne kateheze održao mu je župnik vlč. Matasović, a nadalje će se pripremati zajedno s ostalim kandidatima.

Puno odgovora može se naći u Crkvi, a preko odgovora možete naći svoju svrhu i svoj mir.

Za sada ne ide na misna slavlja već posjećuje župnu crkvu u vrijeme kada su u njoj, kako kaže, „tihe molitve“. Ondje se osjeća lijepo među raštrkanim ljudima koji tiho mole svaki za sebe, na svoje nakane. Pročita nešto iz duhovne brošure koju ponese sa sobom i kad izađe ima „osjećaj da se napunio snagom i mirom“.

O tome kako malo mu je potrebno da osjeti snagu vjere, kaže:

Sada kad osjetim neki psihički pad, ono kada mozak malo počne štekati, kada se osjetim praznim, meni je čak dovoljno izmoliti dva do tri Očenaša da nađem mir i dobijem ideju za nešto korisno, npr. idem napraviti ovo, idem očistiti ono, idem posaditi nešto, itd…

Gospodin Ivica nada se boljitku u životu jer ima punu podršku Caritasa i Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a Grada Zagreba, u koju ide na grupnu terapiju svakog ponedjeljka poslijepodne, što mu je od velike pomoći jer pružaju potporu jedni drugima i dobivaju stručnu pomoć.

vojnik s krunicom – ilustracija / Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Smatra da je za njega sada najvažnije da se kontinuirano liječi te zaključuje:

„Ovo Prihvatilište je jedna vrlo vrlo bitna stanica koja služi čovjeku da ga pogura u daljnjem životu. Planova imam, ali ne znam hoću li ih uspjeti ostvariti. Uz nastavak članstva u Udruzi, možda bih i pokušao samostalni život. Ako mi samostalni život ne bude išao, vjerujem da će se naći neki smještaj za mene jer ima nekih domova za branitelje. Tako sada ne znam točno odgovoriti na pitanje o mojoj budućnosti, ali znam da se na cesti se više neću naći.“

Planova imam, ali ne znam hoću li ih uspjeti ostvariti.

„Nekada stvarno nisam bio svjestan nekih bitnih životnih stvari. Na kraju me to čak i dovelo do ove situacije u kojoj sam se našao. Unazad više od četiri godine vodim uredan život – dakle radim na sebi, njegujem normalan suživot s ljudima, a ne ono što sam nekada znao raditi: skrivati se i bježati od problema“, objašnjava gospodin Ivica te na upit što bi poručio svima onima koji se nalaze u okolnostima u kojima je on bio pred ulazak u Caritasovo Prihvatilište za beskućnike kaže:

„Svatko tko se nađe u situaciji kao ja da ostane bez osnovnih sredstava za život, uvijek se može obratiti svojoj socijalnoj radnici. Naravno da čovjek mora pokazati volju da želi promijeniti svoj život. Kada to čovjek iskreno iskaže tada i on dobiva iskrenu podršku. Sve to ide nekim svojim tijekom koji stvarno dovodi do toga da ide lijepo stepenicu po stepenicu, bez nekog ludovanja, naravno iz stručnu pomoć ljudi koji su upoznati sa svim tim stvarima na koji način treba pomoći onima koji su toj nevolji.“

Zahvaljujući financijskoj podršci koju nad/biskupijski Caritasi primaju preko Hrvatskog Caritasa iz sredstava ostvarenih temeljem Ugovora o Caritasu Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj zaposlenici Caritasa brojnim karitativnim i socijalnim projektima pružaju konkretnu pomoć, bude nadu i unose svjetlo u živote pojedinaca i obitelji pogođenih raznim nevoljama.