Reče Isus svojim učenicima: Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Lk 12,32
Ljubav pronađe put: Krist nas upozorava da stojimo na vratima svoga srca i pazimo koga i kakvu misao puštamo u svoju kuću.
Sam Krist nas ovim riječima podsjeća da smo Očeva djeca i govori: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“
Sve blago koje Otac ima smo mi.
Tek tada nas, ostavljajući nam slobodu koja je uvjet ljubavi, poučava kako ispravno uzvratiti:
„Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima.“
Foto: Canva
Tek kada spoznamo da nam je Otac nebeski sve dao možemo u slobodi izabrati: prihvatiti ili odbaciti.
Za one koji u djetinjstvu nisu osjetili toplinu zagrljaja i nježnost pogleda, postoji nada, uvijek postoji.
Ljubav nije zatvorena u prvim godinama života, ona se može pronaći i kasnije, učiti i primati. Baš kao kap kiše koja na suhu zemlju donosi novi život, piše fra Andrija Ante Vasilj.
Nitko nije osuđen zauvijek nositi prazninu iz prošlosti. I tamo gdje su korijeni djetinjstva bili presuhi ili lomljivi, Božja ruka može zasaditi novo sjeme koje će izrasti u stablo puno ploda.
U Njegovim očima nema izgubljenih slučajeva, nema prekasnih početaka, nema srca koje se ne može obnoviti.
Kroz nove odnose, prijateljstva, zajednicu i, iznad svega, u susretu s Bogom, srce može ozdraviti i ponovno kucati u ritmu povjerenja.
Ljubav se ponekad rađa iz tišine strpljivih ljudi koji nas prate, iz riječî ohrabrenja koje dolaze baš u pravom trenutku, iz ruku koje ostaju čak i kada nas drugi napuste.
Katkad je to i samo jedan pogled pun razumijevanja, dodir koji ne traži ništa zauzvrat, ili molitva nekoga koga možda nikada nećemo upoznati.
Svećenik / Foto: Depositphotos
Božja ljubav prelazi preko rana i granica, briše suze i otvara vrata novom početku.
Ona je poput svjetla koje prodire kroz najmanji otvor i ispunjava cijelu prostoriju toplinom. Kao što sunce ne pita je li tlo spremno nego ga jednostavno obasjava, tako i Bog ne pita jesmo li savršeni, On nas voli sada, u ovom trenutku.
Svaki je čovjek vrijedan ljubavi, bez iznimke i sposoban ju je darivati i primati, bez obzira na to kakvo je bilo njegovo jutro života. U Božjem naručju i najranjenije dijete postaje ljubljeno dijete Kraljevstva.
On je Otac koji trči ususret izgubljenom sinu, koji podiže pale i vraća dostojanstvo onima kojima ga svijet nikada nije dao.
U Njegovoj blizini naučimo da nije važno odakle dolazimo, nego kamo idemo, a put kojim On vodi uvijek završava u domu punom svjetla, mira i ljubavi koja ne prestaje.
Foto: Canva
Koliko li, o Kriste ,prebivaš u srcu mome,
Gdje li sam se zagubio?
Odem li daleko, nesvijest me obuzima,
A Samaritanac dolazi k meni i bez iti jedne riječi,
Skoro da se i ne čuje, kuca.
Obuzima me strah i malodušnost,
Samoća izjeda,
Sam ne mogu,
Niti kamo poći, niti sebi doći.
Stojiš, evo, na vratima i kucaš.
Poslušam li glas tvoj i otvorim vrata,
Ući ćeš k meni i skupa ćemo blagovati.
I sve ovo govorim,
Iz dubine svog srca, vapaj, molitvu,
Za dar budnosti, za dar života,
Za dar… o svijesti.