Danas se zaustavljamo nad jednom scenom koja označava početak Isusove muke: trenutak njegova uhićenja u Maslinskom vrtu.

Evanđelist Ivan, u svojoj uobičajenoj dubini, ne prikazuje nam Isusa kao preplašena čovjeka koji bježi ili se skriva. Naprotiv, pred nama je čovjek slobodan, onaj koji istupa naprijed i progovara, suočavajući se otvorena lica s časom u kojem se može očitovati svjetlo najveće ljubavi.

„Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: ‘Koga tražite?’“ (Iv 18,4). Isus zna. Ipak, odlučuje ne uzmaknuti.

Isus nije uhvaćen – on se daje uhvatiti.

Predaje se. Ne iz slabosti, nego iz ljubavi. Ljubavi tako pune, tako zrele, da se ne boji odbacivanja. Isus nije uhvaćen – on se daje uhvatiti. Nije žrtva uhićenja, već autor dara. U tom činu utjelovljena je nada spasenja za naše čovječanstvo: spoznaja da i u najtamnijem času možemo ostati slobodni ljubiti do kraja.

Kad Isus odgovara: „Ja sam“, vojnici padaju na zemlju. To je tajanstveni prizor, jer upravo ta riječ u jeziku biblijske objave priziva samo Božje ime: „Ja jesam“. Isus otkriva da se Božja prisutnost očituje upravo ondje gdje čovjek proživljava nepravdu, strah i samoću. Upravo tu, istinsko svjetlo želi zasjati, ne bojeći se nadmoći tame.

U srcu noći, kad se čini da sve propada, Isus pokazuje da kršćanska nada nije bijeg, nego odluka.

Taj stav plod je duboke molitve u kojoj se ne moli da nas Bog oslobodi patnje, nego da nam podari snagu ustrajati u ljubavi, svjesni da nam život, ako je slobodno darovan iz ljubavi, nitko ne može oduzeti.

„Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu“ (Iv 18,8).

U času uhićenja Isus se ne brine za svoje spasenje: želi samo da njegovi prijatelji budu slobodni. To otkriva da je njegova žrtva uistinu čin ljubavi. On se prepušta stražarima samo zato da bi njegovi učenici mogli otići slobodni. Isus je svaki dan svoga života živio kao pripravu za ovaj dramatičan i uzvišen čas. Zato, kad on dolazi, ima snagu ne tražiti izlaz.

Njegovo srce dobro zna da izgubiti život poradi ljubavi nije poraz, nego otajstveno rađanje plodnosti. Kao što zrno pšenice, padne li u zemlju, ne ostaje samo, nego umire i donosi obilat rod.

I Isus osjeća nemir pred putem koji vodi smrti i svršetku. Ali je jednako uvjeren: samo život izgubljen iz ljubavi na kraju se ponovno nalazi. U tome je prava nada: ne u nastojanju da izbjegnemo bol, nego u vjeri da se i u sred
najnepravednije patnje krije klica novoga života.

A mi?

Koliko puta branimo svoj život, svoje planove i sigurnosti, ne primjećujući da tako ostajemo sami. Logika Evanđelja drugačija je: samo ono što se daruje donosi plod, samo ljubav koja postane besplatna može vratiti povjerenje i ondje gdje se čini da je sve izgubljeno.

Evanđelje po Marku donosi i lik jednoga mladića koji, kada Isusa uhite, pobjegne gol (Mk 14,51). Ta je slika enigmatična, ali duboko sugestivna.

I mi, u nastojanju da slijedimo Isusa, doživljavamo trenutke kad nas iznenada presretnu i ogole od naših sigurnosti. To su najteži časovi, u kojima nas iskušava napast da napustimo evanđeoski put, jer nam se ljubav čini kao nemoguće putovanje. A ipak, na koncu Evanđelja, upravo će mladić objaviti ženama uskrsnuće – više ne gol, nego odjeven u bijelu haljinu.

To je nada naše vjere: naši grijesi i naše kolebanje ne priječe Bogu da nam oprosti i vrati nam želju da nastavimo svoj put za njim, kako bismo i sami postali sposobni darovati život za druge.

Draga braćo i sestre, učimo se i mi predavati dobroj volji Očevoj, dopuštajući da naš život bude odgovor na primljeno dobro. Nije potrebno imati sve pod kontrolom. Dovoljno je svakoga dana izabrati slobodno ljubiti. To je prava nada: znati da nas i u tami kušnje Božja ljubav nosi i u nama dozrijeva plod vječnoga života.