Nije dovoljno biti kršten.

Nije dovoljno primiti pečat dara Duha Svetoga. Nije dovoljno sklopiti sakrament kršćanske ženidbe. Nije dovoljno primiti sakrament svetoga reda.

Ništa od navedenoga nije dovoljno da bismo imali osiguranu ulaznicu u kraljevstvo Božje.

Prema Isusovim riječima, moguće je da mi koji smo sada uz njega prvi, budemo posljednji koji će biti spašeni.

Foto: Dario Zürchauer

Kad današnjem društvu pokušamo govoriti o spasenju, na licima se ljudi prepoznaje da ne znaju o čemu govorimo. Zaboravili smo da ćemo umrijeti. S tim zaboravom u paketu dolazi i nebriga oko vlastitoga spasenja. Sam pojam spasenja danas je velika nepoznanica svijetu, ali ne samo svijetu, nego, nažalost, i kršćanima u svijetu.

Osiromašeno stanje uma

Pored razvijene tehnologije i umjetne inteligencije, čovjek današnjice kao da se odrekao svoje posebnosti koja ga bitno razlikuje od životinje, a to je sposobnost razmišljanja, pamćenja i uzročno-posljedičnog povezivanja. Osoba koja ima mobitel u svojim rukama kao da više nema potrebu za razvijanjem vlastitih kognitivnih sposobnosti.

U takvom globalnom zaglupljivanju društva tko još može govoriti o spasenju po Isusu Kristu? Može li današnji degradirani um percipirati o čemu se zapravo radi kad je u pitanju naša vjera?

Zaboravili smo da ćemo umrijeti.

Možda je ovo osiromašeno stanje uma jedan od razloga što sakramente primamo zbog folklora, umjesto da je njihovo slavlje izričaj duboke životne promjene i temeljne opredijeljenosti za Isusa Krista. Što u jednom takvom ozračju reći o spasenju? Odakle početi? Ako govorimo o grijehu – što je danas grijeh? Ako govorimo o smrti – umrijeti se ne smije.

Ako govorimo o Isusu Kristu – on je u najboljem slučaju lik iz prošlosti. Događa se i poimanje Isusa Krista kao izmišljenog lika iz bajki za djecu, pa su prve pričesti postale dječja stvar, a krizme posljednji pokušaj obmane djece koja su na pragu mladosti.

„Je li malo onih koji se spasavaju?“ upitao je netko Isusa.

„Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći“, odgovorio je Isus.

Uska vrata su Isus Krist.

Samo je on put spasenja. Bez njega se nitko ne može spasiti: ni kršćanin, ni židov, ni musliman, ni hinduist, ni nevjernik. To je razlog zašto su vrata uska. Nema druge osobe po kojoj se možemo spasiti, osim po Isusu Kristu. Da bi se ušlo na uska vrata koja vode u kraljevstvo Božje, Isus kaže da je potrebno boriti se. Cijeli život je neprestana borba. Život je satkan od duhovnih bitki. Uvijek nešto treba prelomiti i pobijediti u samome sebi.

I svećenik i vjernik laik trebaju neprestano gledati prema tim uskim vratima, trebaju biti zagledani u Krista i nastojati svojim životom odgovoriti na njegov poziv ljubavi.

Ako se prestanemo boriti i krenemo živjeti lagodno i opušteno, kad jednom pokucamo na ta vrata moglo bi se dogoditi da i mi čujemo riječi: „Ne znam vas odakle ste!“ A mi se krenemo opravdavati: „Pa mi smo zajedno s tobom jeli i pili, bili smo svake nedjelje na svetoj misi, krstili smo se i mi i naša djeca, postali smo svećenici, primili smo sakrament ženidbe, kako nas ne prepoznaješ?“

Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Ako nismo bili ustrajni, ako nismo bili vjerni Isusu Kristu do kraja, mogli bismo biti prozvani zlotvorima, onima koji su se cijeli život pretvarali izvana, a srce im je bilo daleko od Boga. Zbog toga je moguće da nas drugi preteknu u raj.

Preteći nas mogu oni koji su iskrena i djetinja srca, koji se nesmetano mogu potpuno predati istini, koji nisu, poput nas, često bili proračunati.

Što će se dogoditi s nama nakon što smo danas čuli ove Isusove riječi? Moguće je da ćemo i dalje ne razmišljati o svome spasenju, da ćemo se opet vratiti svojim mobitelima, umjetnoj inteligenciji, svojim ovozemaljskim interesima i da nećemo uopće povesti brigu o svojoj vječnosti.

Pričest / Foto: Pexels

Zašto se krstimo, zašto se ispovijedamo i zašto se pričešćujemo

Promislimo zašto nešto radimo. Zašto se krstimo, zašto se ispovijedamo i zašto se pričešćujemo. Jednostavno si moramo znati dati odgovor na ova pitanja. Kad krenemo od ovih praktičnih činjenica, lako ćemo doći do onoga koji je put našega spasenja, koji je uska vrata kroz koja moramo proći. Koliko god nas svijet odvraćao od naših sposobnosti, mi ne smijemo zaboraviti da smo Isusa sposobni upoznati.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.