Ljudski život je satkan od bezbroj mana i vrlina, no čovjek, unatoč svemu, treba raditi na svojim vrlinama, a ne na manama. Čovjek se uvelike treba truditi da njeguje vlastite vrline, a da pomno i pažljivo odstranjuje mane. No, pritom je potrebno uložiti puno vremena i ljubavi da vrlina u konačnici i pobijedi.

I Sokrat je bio na istom tragu kad je rekao: „Nitko nije slučajno postao dobar, jer vrlinu treba učiti.“

Pojedinac mora u tome neprekidno ustrajati jer mane ga poružnjuju, a vrline ga uljepšavaju.

Vrline su najbolji make up jer te čine ljepšim, ne samo tvoju dušu, nego i tijelo.

Vrlina uistinu privlači.

Kada sam duboko promišljao o manama i vrlinama, shvatio sam u čemu se krije bitna razlika između njih: mana te zarobljava i čini nesposobnim da vidiš i shvatiš druge ljude, svoje bližnje. Zahvaljujući manama, pojedinac postaje površan i ništa ne može doprijeti do njegova srca.

Mana nalikuje zubobolji: kad čovjeka boli zub, neopisiva bol mu ometa koncentraciju pa ne može kvalitetno obavljati svoje uobičajene poslove.

Bol ga zaokuplja… Razmišljajući samo o manama, čovjek postaje sebičan, a vrline ga otvaraju prema drugima, bez boli je slobodan. Njegujući vrline, čovjek želi pomoći drugima, ne bavi se previše sobom, nego mu drugi postaju važniji.

Vrlina umnaža ljubav. Dok razvija vrline, čovjek može biti od koristi bližnjemu, a zbog mana on ograničava svoju korisnost. Osim duše, mane pokapaju i talente; mane su svojevrsno groblje za talente, a vrline ih itekako umnažaju.

Vrline ti pomažu da budeš slobodan i sposoban za ostvarenje vlastitih ciljeva i snova. Mane te sprječavaju da sanjaš o velikim događajima, a vrline te vode u visine, u nebeske visine…

Autor fra Goran Azinović za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je 2014. godine. Autor je 20 nadahnutih knjiga, kolumnist je katoličkog mjesečnika “Naša ognjišta”, a pisao je i za druge katoličke časopise. Trenutačno živi i djeluje u Hrvatskoj katoličkoj misiji Zurich – Švicarska.