Tumačeći prispodobu o milosrdnom Samarijancu, Papa Lav XIV. potaknuo je vjernike na pogled pun pažnje i suosjećanja, usmjerenom prema svima koji su pogođeni patnjom i životnim teškoćama, bez obzira na njihovu pripadnost skupini, naciji ili vjeri.

Srce nam treba biti probodeno i slomljeno dok promatramo tolike narode danas ogoljene, opljačkane i opustošene.

Mnogi ljudi su žrtve represivnih političkih sustava, gospodarstva koje ih prisiljava na siromaštvo i ratova koji ubijaju njihove snove i živote.

Samarijanac je, rekao je Papa, onaj koji dopušta da mu srce dotakne čovjek ostavljen od razbojnika, te je u tom duhu potaknuo vjernike da ne prolaze ravnodušno pokraj patnje drugih.

Foto: Vatican Media

Papa je svoje riječi uputio ne samo nazočnima, nego cijelom svijetu koji zaboravlja suosjećanje, zanemaruje milosrđe i gubi sposobnost osjećanja boli u srcu pred patnjom bližnjih.

Samarijančev pogled izražava ono što čovjek nosi u srcu.

Postoje tri vrste pogleda: površan i rastresen, pogled koji se pravi da ne vidi te pogled očima srca koji suosjeća, potiče i uključuje. Upravo takav pogled Bog je prvi uputio nama, i to u svome Sinu, Isusu Kristu.

Bog nas je pogledao sa suosjećanjem, poželio je proći našim putem.

Sišao je među nas i u Isusu, dobrom Samarijancu, došao izliječiti naše rane, izlijevajući na nas ulje svoje ljubavi i svoga milosrđa. Milosrđe i suosjećanje nisu samo kreposti, nego Božje osobine.

Bog je dobri Samarijanac, rekao je Sveti Otac, podsjetivši na riječi svetog Augustina koji je tvrdio da se Bog želio nazvati našim bližnjim.

Vjerovati u Boga znači dopustiti da nas preobrazi, kako bismo imali Njegove osjećaje: srce koje se zna ganuti, pogled koji vidi i ne zaobilazi, ruke koje pomažu i povijaju rane, snažna leđa koja preuzimaju terete onih koji su u potrebi, istaknuo je Papa.

Foto: Vatican Media

Potaknuo je vjernike da se zapitaju što čine pred onima koji trpe: Zaobilazimo li one koji trpe ili dopuštamo li da nam srce, poput Samarijanca, bude probodeno ljubavlju?

Isus mijenja perspektivu: bližnji nije samo onaj koji pripada mojoj naciji ili vjeri, nego onaj kojemu sam ja pozvan postati bližnji – kroz konkretna djela milosrđa.

Odlučimo se primijetiti, a ne zaobići drugoga.

Zaustaviti se u užurbanosti i dopustiti da nas dotakne život drugoga – tko god on bio – i da nam njegove potrebe slome srce.

To nas čini bližnjima, stvara istinsko bratstvo, ruši zidove i ograde, i omogućuje ljubavi da postane jača od zla i smrti.