Rat u Bosni i Hercegovini nedjeljiv je od Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, osobito kada je u pitanju 1992. godina, godina u kojoj je velikosrpska agresija zapalila krvavi plamen rata i u toj zemlji odnosno državi koju je Republika Hrvatska priznala u travnju 1992. godine te se aktivno uključila u njezinu obranu, kako zbog hrvatskog življa u njoj, tako i zbog opstojnosti Republike Hrvatske s obzirom da neka bojišta jednostavno ne možemo promatrati sama za sebe u okviru državnih granica Hrvatske. Takvo je bilo Južno bojište za čijeg je zapovjednika postavljen Janko Bobetko o čijim smo planovima za deblokadu Dubrovnika slušali u proteklim nedjeljnim izdanjima ove emisije. Ovaj put priča nas vodi prema dolini Neretve odnosno oslobađanju općine Čapljina u okviru operacije Čagalj.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Čapljina apsolutnu većinu činili su Hrvati kojih je bilo preko 53%, Muslimana je bilo oko 27%, a Srba oko 13%. Osim u samom gradu ti Srbi živjeli su uglavnom u selima s lijeve obale Neretve. S obzirom da se općina naslanjala na Republiku Hrvatsku koju je ondje JNA htjela presjeći dolinom Neretve jasno je da je Hrvatska imala ogroman interes u obrani Čapljine, a prvi korak u tom cilju bila je opsada vojarne JNA u gradu, a koju su vodili Slobodan Praljak, Antun Luburić i Božan Šimović. Oko 200 pripadnika JNA zajedno s obiteljima odbijalo se predati sve do 24. travnja 1992. Tada se dio posade predao, a oko 170 ljudi iz hrvatskog okruženja izvukla je 63. padobranska brigada JNA tzv. Niški specijalci koji su s devet Mi-8 helikoptera izveli akciju izvlačenja. Osvajanjem vojarne hrvatske snage riješile su se jedinog uporišta s desne obale Neretve te je general Bobetko procijenio da bi bilo dobro oslabiti neprijatelja s druge strane rijeke. U svojoj knjizi piše:

“Jedna od naših osnovnih slabosti bila je neobučenost ljudi u protuoklopnoj borbi. Četnici su raspolagali jednom oklopnom bojnom lijevoj obali i, južno od Mostara, u širem području Bivoljeg Brda i na Pijescima, s dvije satnije tenkova. Pošto je nemoguće voditi efikasnu obranu, a gotovo je nemoguće ići u operacije napada bez osposobljenih i formiranih manjih grupa za vođenje protuoklopne borbe, bio sam pred odlukom kako riješiti taj problem. S obzirom da smo u Sisku, u obrani Sunje i samog grada, imali osposobljene specijalne jedinice za protuoklopnu borbu, odlučio sam da dio tih snaga pod zapovjedništvom prebacim na južni dio fronte. Moram iskreno reći da su snage koje su držale obranu na lijevoj obali Neretve, kao i snage na pravcu Imotica – Ošlja, koje su branile prilaz Metkoviću, psihološki bile u stanovitom strahu od mogućih neprijateljskih oklopnih udara i zbog malo sredstava; nismo imali obučenih ljudi. U tom cilju izdao sam zapovijed, ojačati taj pravac prije izvođenja kako operacije ‘Čagalj’, tako i operacije u izbijanju i prijelazu u djelovanja napada.(…) Rezultat efikasnosti te grupe bio je sljedeći. Već drugu noć, prelaskom preko rijeke Neretve kod Počitelja, uništili su dva tenka T-84, drugu pak noć jedan tenk. Poslije tih uspješnih akcija četnici su povukli svoje oklopne snage u dubinu, i na taj način kao da je bila presječena nesigurnost u postrojbama i u HV i kod HVO.”

Jedna od naših osnovnih slabosti bila je neobučenost ljudi u protuoklopnoj borbi

Osim generala Bobetka i lokalni stožer HVO-a u Čapljini imao je svoje ideje kako smanjiti pritisak na Čapljinu koji se uglavnom manifestirao topničkom vatrom JNA, a pored topničkog pritiska još uvijek je postojala i opasnost od prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA u pravcu Metkovića. Uz suglasnost zapovjednika Južnog bojišta generala Janka Bobetka, Slobodan Praljak i njegovi suradnici odlučili su krenuti u napad na lijevu obalu Neretve odnosno na Klepce i Tasovčiće. Za nositelja akcije određena je 156. makarsko-vrgoračka brigada Hrvatske vojske odnosno dvije grupe koje su pod njezino zapovjedništvo potpale neposredno pred akciju. Radilo se o grupi iz sastava Antiterorističke jedinice “Vukovi” koja je do tada djelovala na području PU Sisak te satnije HOS-a “Lovac” koju je vodio Stanko Primorac – Ćane. Te dvije grupe imale su zadaću osvajanja sela Klepci te brda Klepašnice iznad samog sela. S druge strane jedan vod 156. brigade imao je zadatak zauzeti i obraniti most na rječici Bregavi sjeverno od sela. Za topničku podršku zadužene su Biokovska baterija te Topnička bitnica 156. brigade. Akcija je započela 1. svibnja 1992. godine u 5 sati i 14 minuta topničkom pripremom od 15 minuta nakon čega se krenulo prema Klepcima. Satnija HOS-a “Lovac” preobukla se u uniforme rezervnog sastava JNA, koje su zarobljene nekoliko dana ranije u vojarni JNA u Čapljini, te ušla neprimjećeno do prvih kuća u Klepcima i uspela se na Klepašnicu. Ondje se uskoro razvila žestoka bitka s neprijateljskim snagama. Izvidničko-diverznatski vod satnije “Lovac” vodio je Darko Peranović – Kundro koji se za potrebe monografije 156. brigade prisjetio početka akcije:

“Sjećam se da sam s dijelom izvidničko-diverzantskog voda bio negdje na Klepašnici iza kuća u kojima su bili neprijateljski vojnici. Došli smo iza kuća jer smo imali informaciju da se radi o Belim Orlovima i očekivali smo da će kad krene borba iskakati na zadnje prozore kako je i bilo. Ćane je bio ispred mene u ležećem položaju u smjeru tih prozora na desetak metara od kuće. Pored njega je bilo par vojnika a malo ispred Stanko Marić, zapovjednik stolačkog voda. Nije mi se svidjelo što ih vidim na kupu i što svi gledaju u te prozore te sam se osjetio pozvanim, obzirom na iskustvo iz Slavonije, da provjerim sto se događa okolo. Stajao sam iza njih pognut i pogledao lijevo. Vidio sam neprijateljskog vojnika kako se upravo okreće prema nama te sam mu onako s boka rekao tiho ‘kolega’. Kad me vidio problijedio je, a ja sam ga zarobio. Potiho smo ga ispitali. Netko od naših je naletio i nije znao da je taj pod kontrolom pa ga je upucao, a onda je krenula borba prsa o prsa jer su oni počeli iskakati kroz prozore kako smo i očekivali. Stanko Marić je vidio da sam ja uspio ovoga zarobiti pa je i on pokušao isto. U dobroj vjeri viknuo je ‘stoj’ jednom od onih koji su iskakali kroz prozore, ali bilo ih je nekoliko te ga je jedan od njih ubio.”

Kad me vidio problijedio je, a ja sam ga zarobio

Postrojbe koje su trebale čuvati bokove povukle su se te je postojala opasnost da satnija “Lovac” padne u okruženje. Započelo je njezino izvlačenje, uz pomoć topničke podrške, preko mosta na Bregavi kojeg je osiguravala Postrojba za posebne namjene “Kobac”. Za satniju HOS-a “Lovac” ova je akcija bila vrlo pogubna, život su pored Stanka Marića izgubili i Tomislav Zvono te Zlatko Šehović. Osim toga teško su ranjeni zapovjednik satnije Stanko Primorac – Ćane, Ante Butigan te Marijan Major koji je pogođen u oči te je ostao slijep do kraja života te je preminuo u Zagrebu 2016. godine. Iako ovaj pokušaj nije donio željeni uspjeh nastavljeno je s planiranjima operacije „Čagalj“.

Zapovijed za napadnu operaciju broj 1 u Pločama je 28. svibnja 1992. izdao zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko. Zapovijed je raspisana na 11 stranica što dovoljno govori o kompleksnosti zadataka i sveobuhvatnom udaru hrvatskih snaga. Datum nije slučajan. Hrvatske snage u tim su momentima oslobodile Slano, deblokirale na neki način Dubrovnik te je Bilećki korpus JNA bio spreman na novi udar prema dolini Neretve, a na neki način ga je i izvršio u topničkom smislu. A kako smo već naučili da je Bobetkova strategija građena na ideji „napad je najbolja obrana“ ne treba nas čuditi da je odlučio osigurati taj prostor, odbaciti neprijatelja u dubinu istočne Hercegovine. Iz zapovijedi je vidljivo da je Bobetko dobro obaviješten o neprijateljskim snagama, njihovom brojnosti i položajima, ali i stanju morala što govori u prilog tome da su pripreme bile studiozne, a o njima i samoj operaciji Bobteko progovara u knjizi „Sve moje bitke“ idućim riječima:

„Ako bismo brojčano iskazivali topništvo i oklopne jedinice, onda je taj odnos bio 8:1 (op. a. u korist JNA), s tim što su sve dominantne kote na lijevoj, a djelomično i na desnoj obali Neretve, bile u njihovim rukama. (…) U cjelini, raspored neprijateljskih snaga i pozicije koje su držali, davali su nam male izglede za neki ozbiljniji uspjeh. U takvoj situaciji nalazio sam se pred dva problema: ako se ne ovlada lijevom obalom Neretve, sa svim dominantnim kotama, nemoguće je izvoditi operaciju dublje prema Dubrovniku, jer je prijetila opasnost da nas čak i puste prema jugu ali odsijeku odstupnicu u širem području Gabele i Metkovića. Zbog tih se razloga operacija Čagalj postavljala kao imperativ. U procjeni priprema koje su trajale oko 15 dana, razmišljao sam o tri momenta. Prvo, formiranje borbenih grupa jačine između 20 i 40 ljudi, koje bi noću bile prebačene preko Neretve i morale organizirano proći kroz neprijateljski borbeni poredak u dubini od 3 do 4 km. Svaka grupa imala je razrađen zadatak, da početkom napada, koji je bio određen za 7. lipnja 1992. u četiri sata ujutro, napadne svoju kotu i osvoji zadani položaj. Bilo je šest takvih grupa, od kojih samo jedna nije izvršila zadatak; sve ostale su se u toku noći približile svojim napadnim ciljevima bez da su bile otkrivene. Pošto je lijeva obala Neretve strma, to bi izvlačenje snaga, u slučaju da operacija nije uspjela, bilo gotovo nemoguće.“

Raspored neprijateljskih snaga i pozicije koje su držali, davali su nam male izglede za neki ozbiljniji uspjeh

Jednu od tih grupa vodio je Darko Peranović – Kundro, zapovjednik izvidničkog voda satnije HOS-a “Lovac” iz sastava 156. brigade, koji se prisjetio temeljitih priprema.

“Sa zamjenikom Lukom Ivanovićem iz Metkovića te pokojnim Pejom Breščakovićem i Boškom Raićem prije same akcije išao sam na izviđanja u dubinu neprijateljskog teritorija. Sve smo precizno ucrtali u karte tih dana i mogu reći da je zapovjednik satnije Stanko Primorac Ćane bio jako zadovoljan jer smo baš sve osmotrili i ucrtali – gdje su mitraljeska gnjezda, odakle tuče snajper, gdje spavaju. Ćane je te karte koliko znam nosio u izdvojeno zapovjedno mjesto Janku Bobetku i Anti Urliću, zapovjedniku 156. brigade.”

Ti podaci omogućili su dobru topničku pripremu te usmjerili pješaštvo koje je bilo iznimno motivirano te je u napad krenulo ranom zorom 7. lipnja 1992. S juga, iz pravca Čeljeva prema Klepcima, Kundrina je skupina krenula puzeći kroz visoku travu odnosno kroz teren koji je prethodno razminirala inženjerijski vod 156. brigade.

“Ubrzo je počela borba i počelo se razdanjivat pa smo jasno vidjeli neprijateljske vojnike, kuće iz kojih se puca i slično. Odmah je bilo razvidno da ih nadjačavamo, barem se meni tako činilo, a imao sam uz svoju automatsku pušku još pištolj s puno municije, RPG i nosača sa puno raketa. Kad smo zauzeli dio sela i došli bliže groblju onda sam se malo opustio i počeo razaznavati oko sebe pa sam primjetio dečke iz Postrojbe za posebne namjene ‘KOBAC’ koji su neustrašivo išli s nama HOS-ovcima, rame uz rame. Kad smo došli podno Klepašnice odnosno već smo je obilazili našli smo se ispred našeg tenka. Bio je to tenk Tigrova sa posadom Brada i sinovi jer su u njemu stvarno bili otac i sin. Nalazili smo se tako do tenka kada je netko zapucao po nama i ubio Boška Raiča.”

Nekoliko je HOS-ovaca bilo je tom prilikom ranjeno, a među njima i Darko Peranović koji je pogođen u ruku i glavu te je ubrzo izgubio svijest. Bio je to posljednji trzaj neprijateljskih snaga koje su se panično povukle. Ovaj uspjeh zasluga je i borbene grupe koju je vodio Stanko Primorac Ćane, a koja je napadala sa sjeverne strane ovladavši utvređnim položajima na području brda Klepašnica.

Na krilima početnog uspjeha hrvatske su snage nastavile napredovanje idućeg dana te oslobodile selo Prebilovci.

Zamisao Janka Bobetka bila je i koncentracija i grupiranje topništva svih kalibara u cilju uništenja zapovjednog mjesta JNA u selu Aladinovići u istovremeno potpuno držanje pod vatrom najdominantnije kota na tom području – brda Hotanj. Osim toga topništvo je upotrijebio i u protuoklopnoj borbi. U tom kontekstu vrijedi spomenuti bateriju topova T-12 iz sastava mješovitog protuoklopno-topničkog divizijuna 4. gardijske brigade koja je pružala podršku HOS-ovcima uništivši iz prve 26 od 28 zadanih ciljeva.

Poslije završene operacije neprijatelj je otpočeo izvlačenje svojih snaga i naoružanja, jer je očito ocijenio da je gubitkom toga prostora doveden u nepovoljan položaj. Takvu situaciju Bobetko je odlučio iskoristiti te su hrvatske snage nastavile napredovati prema Stocu koji je oslobođen 13. lipnja te je utvrđena crta obrane linijom koja je danas međuentitetska granica između Federacije i Republike Srpske. Sudionik ove operacije general Ivica Primorac za Večernji list ovim je riječima opisao značaj ove operacije:

“U cijelosti uspješno izvedena operacija ‘Čagalj’ prva je velika ratna pobjeda hrvatskih snaga nad srpskom vojskom u ratu u BiH, a ostvarena je zahvaljujući profesionalnoj pripremi, visokom moralu pripadnika postrojbi koje su sudjelovale u napadnoj operaciji te jedinstvenom vođenju i zapovijedanju koje je osiguralo učinkovito i usklađeno djelovanje svih postrojbi uključenih u provedbu operacije ‘Čagalj’. Osim ostvarenog vojnog uspjeha, akcija je bila vrlo bitna i za dodatno podizanje morala pripadnika hrvatskih postrojbi.”

Osim ostvarenog vojnog uspjeha, akcija je bila vrlo bitna i za dodatno podizanje morala pripadnika hrvatskih postrojbi

Potrebno je istaknuti i da stoji pitanje je li operacija “Čagalj” istoznačnica za operaciju nazvanu “Lipanjske zore” kako se to često navodi, pa i u Bobetkovim memoarima. Ipak zaključak iznesen na prošlogodišnjem Znanstveno-stručnom skupu Domovinski rat u dolini Neretve od 1991. do 1995. jest taj da operacija “Lipanjske zore” ima širi kontekst vojnih djelovanja hrvatskih snaga u lipnju 1992. i obuhvaća operaciju „Čagalj“ kao početak i oslobađanje Mostara s okruženjem kao svoj kraj. Ono oko čega nema upitnika je činjenica da je uspješnim izvođenjem ofenzivnih akcija na tom području sačuvan hrvatski narod u Hercegovini, ali isto tako i bošnjački te da su stvoreni preduvjeti za oslobođenje juga Hrvatske sve do Prevlake.