U Zadar u Domovinskom ratu mir nije stigao 1992. godine, kao u većini Hrvatske. Prva crta i dalje se protezala rubnim dijelovima grada, a topovi i minobacači srpskih snaga držali su grad na nišanu.

Osobito se isticalo neprijateljsko uporište na brdu Križ iznad Bibinja, a u svibnju 1992. hrvatske snage odlučile su ga napasti i rasteretiti grad. Pokrenuta je akcija „Jaguar“, neprijateljske snage našle su se u okruženju, a bojišnica se aktivirala duž crte razdvajanja. Nisu mirovali neprijateljski tenkovi na Musapstanu koji su pošto-poto htjeli rasteretiti svoje okružene snage.

U borbi s njima poginuo je junak Zadra Ante Rudan, čovjek koji se odbio povući, koji je branio i obranio Bili Brig u kojemu danas u spomen na tog junaka jedna ulica nosi njegovo ime.

Antin otac Pavao iz Kaštel Sućurca bio je kemijski tehničar te je sredinom 50-ih godina 20. stoljeća dobio posao šefa proizvodnje plastike u velikoj zadarskoj tvornici Bagat koja je proizvodila šivaće mašine. Tako se sa suprugom Anicom i sinčićem Nikolom preselio u Zadar gdje se 19. siječnja 1958. godine obitelj proširila za novog člana – Antu.

Od malena je Ante bio vezan uz more i planine, a te dvije ljubavi pratile su ga cijeli život čega se dobro sjeća njegov stariji brat Nikola:

„Kao dječak od 6-7 godina on je sa mnom, majkom i ocem išao na Velebit. Ljubav prema planinama on i ja naslijedili smo od oca, a Ante je bio najmlađi član Planinarskog društva Paklenica. Išli smo i na Kozjak i Mosor, ali i na Medvednicu i Samoborsko gorje. Planinarili smo po čitavoj Hrvatskoj. Osim toga zajedno smo išli na more. Imao sam brodić od 4 metra i na njega bi stavili dvije Tomosove pente od 4 konja i išli nekoliko dana loviti ribu na Kornate. Čamac nije imao kabinu već smo pravili šator na brodu i u njemu spavali i u 5 ujutro bi se budili i bacali parangal“.

Osobito je volio košarku i nogomet.

Ante sa svojim NK-om “Bagat”

Od ujaka, poznatog sportskog trenera, Mate Maglova, Ante je naslijedio ljubav prema sportu. Osobito je volio košarku i nogomet kojeg je godinama trenirao nastupajući za nogometni klub Diklo i nogometni klub Bagat. Kasnije je bio košarkaški i nogometni sudac, a sudio je utakmice po cijeloj Dalmaciji. Pred rat trenirao kao pomoćni trener nogometni klub Bagat, a u tvornici Bagat je bio i zaposlen kao mehaničar na održavanju strojeva u proizvodnji.

U Bagatu je radila i Silvija s kojom je Ante zasnovao obitelj. Rodila im se 1980. kćer Ana a četiri godine kasnije dobili su Maju. To razdoblje obilježila su česta druženja s kumovima Marijom i Zdenkom Džapo. Zdenko još uvijek živo pamti Antu koji mu je, ističe, bio i više od brata:

„Moja i Antina žena išle su skupa u školu, tada su nam to bile djevojke i tako smo se počeli družiti. Jako smo se zbližili, čak smo im postali i vjenčani kumovi, a zatim i djeci krsni kumovi. Neprestano smo se družili. Ljeti bismo išli u Zaton na kupanje, a preko zime bi oni došli k nama u goste ili mi njima.“

Tko je tada mislio da će početi rat.

„Volio je društvo i bio je veseljak, uvijek onaj koji je zabavljao cijelo društvo. Nasmijano lice tog čovjeka punog života prati me i danas. Kroz misli mi prostruji njegova slika i vidim ga nasmijanog s krupnim crnim očima i bijelim zubima. Kakav je to osmjeh bio… Jedan drugom smo uvijek pomagali i za njega nikada nije postojao nerješiv problem. Kada bih ga nazvao i rekao ‘Dođi’ on je sve ostavljao i dolazio mi pomoći. Ako nešto ne bi mogao srediti istog trena rekao bi ‘Sutra ćemo’. Jednostavno nije znao za neuspjeh. Rudani su prije rata počeli graditi i kuću, sjećam se da je Ante prodao ‘fiću’ kako bi kupio teren. Tko je tada mislio da će početi rat. To je došlo tako brzo da čovjek ni ne zna kako je došlo!“

Ante je s kumom Zdenkom 1990. godine u Sabunikama otvorio i restoran brze hrane, ali ga je nakon godinu dana zatvorio te otišao u rat. Najprije je sudjelovao u uličnim stražama, a osnutkom Zbora narodne garde prešao je u 112. zadarsku brigadu, zatim u Gradski bataljun i na koncu u 159. brigadu Hrvatske vojske.

Volio je društvo i bio je veseljak.

Cijelo to vrijeme njegova je obitelj bila u zadarskom naselju Plovanija gdje su i krenuli graditi kuću koja se u vihoru rata našla praktički na prvoj crti. Iako Antina kćer Maja ima malo živih sjećanja na oca neke situacije dobro pamti:

„Znam da sam bila njegova miljenica, često smo zajedno išli na igralište, a onda je došao rat. Ostali smo u Zadru, majka nije htjela da bježimo nego da ostanemo tu blizu tate. Bili smo blizu prve crte i blizu vojarne JNA, tako je kuću kraj nas pogodila granata, a geleri su pogodili krevet na kojem sam spavala. Srećom majka me uspjela ranije probuditi i odvesti u sklonište. Tata nam je jednog dana doveo psića kojeg je našao na prvoj crti. Bio je vučjak i zvao se Rex. Sjećam se dobro tog dana kada je poginuo. Išao je na ratište i došao se pozdraviti, rekao je da će se brzo vratiti, ali se više nikada nije vratio.“

Osvajanjem skladišta i naoružanja od JNA u Gradski bataljun dolaze i bestrzajni topovi za koje se Ante školovao kao ročnik JNA. Bila je to prekretnica na ratom putu tog junaka.

Tata nam je jednog dana doveo psića kojeg je našao na prvoj crti. Bio je vučjak i zvao se Rex.

On i posada njegova bestrzajnog topa bili su strah i trepet za neprijateljske snage na Muspastanu čega se dobro sjeća njegov zapovjednik, prijatelj i suborac Enriko Jurić:

„Bestrzajne topove nabavili smo u Rijeci. Izvukli smo ih iz još miniranih skladišta JNA na Grobniku. Kada smo stigli u Zadar trebalo ih je najprije osposobiti, popraviti i srediti. Taj posao odradila je tvornica Specijalnih alatnih strojeva SAS.“

Ante Rudan – drži psa – i suborci

„Prvi top preuzeo je Ante Rudan, kompletirao posadu, a za drugi i treći top također je odabrao posade i obučio ljude. On i Ive Grgin su bili cijelo vrijeme skupa na topu, neprestano su dežurali i čekali priliku da djeluju. Suprotstavljen im je bio neprijatelj na Musapstanu. Bilo je to njihovo najjače uporište na području Zadra ako izuzmemo brdo Križ.“

„Od studenog ’91. kada je Ante njih nanišanio oni se više tamo nisu slobodno kretali kao prije. Iako ih je on tada promašio niti jedan tenk više nije izlazio iza grudobrana. Nije bilo puno granata pa je pažljivo birao kada će djelovati, a za to je trebalo puno strpljenja. Pet dana bi čekao da se opuste i kada bi oni počeli malo ležernije šetati on bi samo jednu granatu opalio točno među njih.“

Cijev Antinog topa najviše se užarila zadnjeg dana prosinca 1991. kada je sa svojim vodom djelovao po Musapstanu kako bi rasteretio hrvatske snage koje su se na novigradskom području našle pod udarom JNA. Uskoro je nastupilo primirje.

Ostali smo u Zadru, majka nije htjela da bježimo nego da ostanemo tu blizu tate.

S bratom Nikolom na početku rata Ante je postavljao punktove s radio stanicama kako bi obrana Zadra što lakše funkcionirala, a kada je došlo do primirja brat ga je molio da opet budu skupa:

„Ja sam u rujnu ’91. otišao u centar veze, a njega je ratni put odveo u drugom smjeru. Vodilo ga je domoljublje i taj zanos. Kada je došlo primirje ja sam ga molio da ostavi taj svoj bestrzajni top s kojim je bio na prvoj crti i da dođe kod mene u vezu jer je bio potreban nam kao vrhunski radiotelegrafist, ali njemu je prva linija fronte bila poziv. Taj dan kad je poginuo on uopće nije trebao biti na položaju prema rasporedu, ali otišao je…“

Dan prije pogibije došao je kod kuma Zdenka koji isto ističe da Ante nije trebao kobnog dana otići na prvu crtu:

Vodilo ga je domoljublje i taj zanos.

„Sjedili smo za stolom, glava mu je cijela bila natekla od zubobolje. Rekao sam mu: ‘Kume sad ne moraš na teren, veći ti je taj zub nego cila glava’. Na to mi je odmahnuo glavom i rekao: ‘Kad bi svatko tako razmišljao, nitko ne bi ni išao na prvu crtu’. Probao sam ga još malo nagovoriti da ostane, da ne ide jer zaista je bio bolestan i nije bio za ići. Međutim sutra ujutro on je otišao i nikada se nije vratio. Bio je nesebičan, uvijek se davao za druge, kako tada, tako i kroz cijeli život“.

Bio je 18. svibnja 1992. kada je Ante Rudan sa svojim bestrzajnim topom cijeli dan vodio bitku protiv dva neprijateljska tenka i topova na Musapstanu koji su napadali položaje Hrvatske vojske i civile u Zadru. Enriko Jurić taj dan neće zaboraviti dok je živ:

„Bilo je to vrijeme poznate akcije 'Jaguar'. Cilj neprijatelja bila je deblokada brda Križ koji je oslobađala 2. bojna 159. brigade. Naša 1. bojna imala je zadatak aktivno braniti položaje na Bilom Brigu i ne dopustiti neprijatelju da djeluje po Zadru. Ante je imao ukopan položaj ondje i samo je cijev virila 20 centimetara no bio je otkriven te je neprijatelj iz svojih sredstava okrenuo vatru prema njemu. Imao sam s njim direktnu vezu i javio sam mu se te mu rekao: ‘Ante otkrili su te, nemoj više djelovati’.“

Ante, otkrili su te, nemoj više djelovati!

„On se nije htio povući, sve u želji da ispali još jedan projektil iz svog topa. Ja mu nisam zabranio i rekao sam kao: ‘Dobro, ti opali’. Nije prošla koja minuta čuli smo snažnu eksploziju i ja sam odmah znao da nešto nije u redu. Tada su me nazvali i rekli: ‘Pogodili su Antu’. Sanitet je odmah uskočio u pomoć Anti i Ivi Grginu koji je bio ranjen. Pod paljbom su ga izvlačili, ali nije mu bilo spasa. Cijeli život, pa i danas me proganja misao jesam li mu trebao zabraniti da ispuca još tu jednu granatu i zapovjediti da se skloni u bunker…“

Obitelj Rudan

Na 23. godišnjicu pogibije Ante Rudana njemu u čast nazvana je ulica u kojoj je poginuo i koja je bila prva crta obrane grada Zadra sve do operacije „Maslenica“. Svake se godine na mjestu Antine pogibije okupljaju suborci kako bi ponovno oživjeli uspomene na tog junaka grada Zadra.