Iz Vijenca br. 658

U iščekivanju proglašenja svetim

Katolički, hrvatski i moj Stepinac

Piše Gojko Borić

Hrvatski katolici dugo i predugo čekaju da papa Franjo potpiše dokument o proglašenju svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Odavno slušamo da su sve formalnosti sređene, ali onda je došla vijest: Papa je rekao da istinu o Stepincu treba još tražiti

Prema blaženom Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Rimokatoličke Crkve, gajim osobni odnos, kao vjernik, i stručni kao publicist zainteresiran za povijesnu istinu. Evo kako izgleda moj osobni dio priče o hrvatskom blaženiku: mene je Stepinac krizmao kao đaka 3. razreda Pete muške gimnazije Bogdana Ogrizovića u Zagrebu 1946. Trebao sam se ranije krizmati, i to kao izbjeglica u egipatskom El Shattu 1944., ali su moji roditelji odustali jer nisam imao kuma, njega sam dobio u rođaku Branimiru Juriću tek u Zagrebu. Dan krizmanja ne mogu zaboraviti: nas sto do sto pedeset krizmanika okupilo se ispod Gospina kipa pred zagrebačkom katedralom po lijepom i sunčanom vremenu, a nadbiskup Stepinac obavio je krizmanje tiho izgovarajući molitve i dodirujući nas po čelu rukom u znaku križa. Bio je mršav, bljedolik, upravo asket, ali oči su mu se sjale od radosti što je krizmu mogao obaviti na otvorenom, unatoč komunističkoj prisili da je ne bude.

Ostali posredni susreti sa Stepincem bili su moji oprezni pogledi iz hodnika gimnazije, danas Muzeja Mimara, prema gimnastičkoj dvorani nasuprot nje, gdje se odvijao “najžalosniji proces” – prema riječima pape Pija XII. – protiv “Lisaka, Stepinca i drugih”, kako je komunističko krivosuđe nazvalo tu insceniranu sudsku farsu da bi dokazala povezanost ustaštva s Katoličkom Crkvom. Nitko od nas đaka nije komentirao hod optuženih, koji su u pratnji milicionara ulazili u sudsku dvoranu, bilo je odveć opasno iznositi svoje misli i osjećaje. Htio sam dobiti ulaznicu za sudnicu, ali me Rajonski odbor odbio jer su suđenju bili pripušteni samo vlastima podložni drugovi i drugarice, koji su pljeskali ispadima javnog tužitelja Jakova Blaževića.

Treći moj susret sa Stepincem bio je u obliku njegove preporuke koju mi je u Madridu pokazao prijatelj Ivan Lončarević, poslije sveučilišni profesor u Giesenu. S tim papirom bila su mu otvarana vrata svih katoličkih institucija u slobodnoj Europi: Stepinac je uživao ugled velikog mučenika zloćudnoga komunističkoga režima u Jugoslaviji.

Po četvrti put susreo sam se s uspomenom na Stepinca u intervjuu s kölnskim nadbiskupom kardinalom Joachimom Meisnerom za časopis Matica, koji je rekao kako se odlučio postati svećenikom ugledavši se u suvremene mučenike Katoličke Crkve – poljske, mađarske i hrvatske nadbiskupe Wyszynskog, Mindszentyja i Stepinca. Preko uspomene na Stepinca sprijateljio se s njegovim nasljednikom, kardinalom Franjom Kuharićem, kojega je često posjećivao, zavoljevši Hrvate u Hrvatskoj i njemačkom iseljeništvu. Posljednje je u intervjuu nazvao “solju u njemačkoj katoličkoj juhi”.

Papa Franjo traži istinu sa srpskim patrijarhom Irinejem

Hrvatski katolici dugo i predugo čekaju da papa Franjo potpiše dokument o proglašenju svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Odavno slušamo da su sve formalnosti sređene, ali onda je došla vijest: Papa je rekao da istinu o Stepincu treba još tražiti. Poglavar Katoličke crkve dodao je da istinu traži u suradnji sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, nazvavši njezina patrijarha Irineja – velikim! Ovdje hrvatskim katolicima, ali ne i samo njima, zastaje dah. Njima nije shvatljivo zašto bi patrijarh Irinej bio velik, kad dobro znaju da je u najmanju ruku srpski nacionalist, a Papa je često kritizirao sve nacionalizme. Rimski pontifeks nije objasnio po čemu je srpski patrijarh velik, po ekumenskom djelovanju zasigurno ne. Prema informacijama srbijanskih medija, može se saznati da srpsko pravoslavlje i politički analitičari u Srbiji trijumfiraju citirajući Papine riječi o velikom patrijarhu Irineju, što može samo produbiti jaz između katolika i pravoslavnih u državama bivše Jugoslavije, a to očito nije bila namjera pape Franje.

U pismu koje su hrvatski biskupi 18. studenoga 2018. poslali patrijarhu Irineju čitamo što oni zamjeraju poglavaru Srpske pravoslavne crkve: on je tvrdio da Crkva u Hrvata šuti o zlodjelima svojih sunarodnjaka, što nije istina; usporedio je položaj Srba u Crnoj Gori s njihovim položajem u NDH, a da ni u današnjoj Hrvatskoj nije bolji, što je izvan svake zbilje; optužio je neke hrvatske biskupe da su proustaški orijentirani, što se mora označiti klevetom; odbija se patrijarhova tvrdnja da je Crkva u Hrvata gotovo u svemu zla, za razliku od vrha Katoličke Crkve, čime se nastoji zabiti klin između mjesne Crkve i pape Franje; demantira se patrijarhova tvrdnja da je Crkva u Hrvata mogla spriječiti posljednji rat u Hrvatskoj; također se upozorava kako nije u pravu kad tvrdi da je “Srbija tamo gdje god žive Srbi”; ukazuje mu se na to da nikad ne spominje Hrvatsku kao cjelinu, nego je dijeli na pokrajine, čime ne priznaje Hrvatsku kao državu; također se podsjeća da su hrvatski biskupi upozorili na prijestupe svojih sunarodnjaka nakon Oluje; ističu da patrijarh ne uzima u obzir nastojanja hrvatskih biskupa oko pomirenja i opraštanja i podsjećaju ga na neodgovaranje na njihova pisma upućena preko papinskog nuncija u Beogradu, kao i na izostanak sastanaka zajedničkih komisija za međusobne odnose radi nečinjenja Srpske pravoslavne Crkve. To pismo hrvatskih biskupa srpskom patrijarhu očito je moralo biti poznato Vatikanu, u prvom redu Papi, ali on kao da ga nije uzeo u obzir, iz čega se može svašta zaključiti, prije svega neuvažavanje stajališta Crkve u Hrvata u njezinu odnosu spram Srpske pravoslavne Crkve.

Po riječima predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, odluka da se Srpska pravoslavna Crkva konzultira u slučaju kanonizacije jednog katoličkoga blaženika, konkretno Stepinca, “presedan je”, te on “još nije čuo da se neka (druga) Crkva upletala u proces kanonizacije i da je Papa to uvažavao”. Srpska pravoslavna Crkva to koristi da blokira kanonizaciju, a to je politika, veli nadbiskup Puljić. On dalje kaže da je Stepinac “volio hrvatsku državu”, ali da je “vrlo oštro nastupao u pogledu nekih postupaka koje je tadašnji režim činio”, konkretiziravši da je Stepinac najmanje trideset puta intervenirao tražeći audijenciju kod Pavelića, dok poglavnik NDH nikad nije došao na Kaptol.

Kako je javila Informativna katolička agencija, nadbiskup Puljić izjavio je da je Stepinac “kod Kongregacije obrađen kao sveti čovjek. Osim toga, potvrđeno je i čudo. Tko će sad govoriti protiv Neba? Ali uplela se politika samom rečenicom: ‘Nije dovoljno činio, mogao je više.’ A bio je hrabar, činio je na vlastitu štetu i riskirao svoj život”, istaknuo je monsinjor Puljić.

Katolička Crkva u Hrvata i NDH

Neosporna je povijesna istina da je Katolička crkva pozdravila proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, uostalom kao i većina hrvatskih političkih obitelji, počevši od svih rodoljuba, potom desnog krila HSS-a i većine hrvatskih muslimana, pa se može reći da je oko 70 do 80 posto stanovništva NDH u početku bilo za hrvatsku neovisnost, dakako ne znajući što su ustaše donijele u svojoj političkoj prtljazi iz Italije. Mussolini je naime prisilio Pavelića da mu preda gotovo cijelu Jadransku obalu s pola Dalmacije.

Od tada je počelo raspadanje ustaške NDH. U Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću Katolička crkva u Hrvata pretrpjela je strašne gubitke. Partizani i četnici ubili su u to vrijeme više od 600 svećenika, redovnika, redovnica i studenata teologije. Njezino ponašanje bilo je točno na crti Vatikana i ondašnjeg pape Pija XII., za kojega je komunizam bio veće zlo od fašizma i nacionalsocijalizma.

Crkva je imala pred očima ne samo komunističku ideologiju, koja je bila borbeno ateistička, nego i ideale koje su isticali komunisti kao svoje, a to su bili: Francuska revolucija s Pariškom komunom, ruska Oktobarska revolucija i Španjolski građanski rat. U svim tim krvavim previranjima Katolička je Crkva bila izvrgnuta velikim progonima, pa je bilo shvatljiv njezin strah od komunista. Uza sve svoje zasluge glede emancipacije države od crkve, Francuska revolucija krvavo je obračunala s Katoličkom Crkvom. Kao što je poznato, boljševici su u Rusiji poubijali više od 50 posto tamošnjih pravoslavnih svećenika i redovnika. U Španjolskom građanskome ratu ubijeno je oko sedam tisuća duhovnika, među kojima je bilo čak trinaest biskupa.

S druge strane Katolička Crkva, nastojeći uspostaviti modus vivendi s nacionalističkim režimima, sklopila je s fašističkom Italijom Lateranske ugovore, s kojima je Vatikan, među ostalim, dobio državni suverenitet, te s Hitlerovom Njemačkom konkordat, prema kojemu je Crkva dobila materijalno obeštećenje za gubitak svojih dobara u obliku “crkvenog poreza”, kojim može financirati svoje djelovanje sve do danas. Crkva se našla i na strani španjolskog caudilla Franca jer je “pola Španjolske” bilo protiv legitimnog republikanskoga režima koji je, pri kraju, dospio u veliku ovisnost o komunistima i anarhistima. Sve su to znali odgovorni prelati u Katoličkoj Crkvi u Hrvata pa od njih nitko nije mogao očekivati da se priključe komunistima u bilo kojem obliku. Baš obratno, morali su biti protiv njih, ali ne politički aktivno, kako to danas zlonamjerno tumače hrvatski postkomunisti.

Katolička Crkva i kraljevska Jugoslavija

Ovdje valja reći nešto o političkim prilikama u jugoslavenskoj državi u vrijeme kad Stepinac počinje svoj hod do vrha Crkve u Hrvata. Kao što je poznato, uskoro nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – ostali narodi tada nisu bili priznati – Hrvati su se vrlo brzo razočarali u novu državu, koja je postala centralistička tvorevina na štetu svih nesrpskih naroda. Premda su gospodarski bili napredniji od Srbijanaca, Hrvati su sve više siromašili zbog nepravedne ekonomske politike beogradske vlade. Na Stepinčev poticaj nadbiskup Bauer osnovao je Caritas Nadbiskupije zagrebačke, u kojemu je aktivnu ulogu igrao i Alojzije, premda još mlad svećenik. Zbog velike nezaposlenosti i u Zagrebu je vladala glad, pa je Stepinac osnovao nekoliko pučkih kuhinja u kojima je sam neposredno djelovao. Od tada počinje njegov poslije razgranat socijalni rad.

Godine 1934. Stepinac postaje nadbiskup-koadjutor s pravom nasljedstva jedne od najvećih hrvatskih nadbiskupija. Da bi to postao, trebalo je dobiti pristanak i kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je čuo da je Stepinac bio na Solunskoj fronti pa nije imao ništa protiv. No kad je saznao da je Stepinac hrvatski rodoljub, htio je povući svoj pristanak, ali nadbiskup Bauer suprotstavio mu se riječima: “Naš narod veli, kraljevska se ne poriče.” Mnogi su bili iznenađeni Stepinčevim imenovanjem, no uskoro će se pokazati da je izbor nadbiskupa Bauera bio odličan, kršćanski bi se reklo – nadahnut Duhom Svetim. Mladi nadbiskup uzeo je kao lozinku In te, Domine, speravi – “U tebe sam, Gospodine, stavio svu svoju nadu” . I u prvom dodiru i sa srbijanskom javnošću u Beogradu Stepinac je oduševio nazočne skromnošću, poniznošću i pobožnošću.

(Nastavlja se)

Izvor: Vijenac br. 658 od 23. svibnja 2019.