Postoje događaji koji izazivaju u čovjeku onu vrstu čuđenja i ushita koji graniče s nevjerom. Ili barem izazivaju takvu nevjericu da čovjek teško vjeruje i kad se događaj potvrdi kao stvaran i istinit. Obično te događaje opisujemo kao čudesne i neobjašnjive. Takvi događaji od nas traže strpljivost, vrijeme i razumijevanje. Posebno od nas traže povratak u prošlost, oslanjanje na sjećanja i memorije kako bismo ih ispravno razumjeli i protumačili. Ponekad ih ne možemo razumjeti bez čitanja cjelokupne naše povijesti, našeg života i naših međuljudskih odnosa.

Tako u Pismima, odnosno u evanđelju, večeras u liturgiji bdjenja susrećemo žene, a nakon njih i apostole koji zbunjeni i ushićeni nisu sigurni u ono što se upravo događa pred njihovim očima. I jedni i drugi odlaze donekle zbunjeni onim što im je rečeno i što trebaju prenijeti drugima.

I zaista kako prenijeti nekom istinu događaja Kristova uskrsnuća? Kojim načinom, kojim riječima, kojom tehnologijom i tehnikom opisati i učiniti ga razumljivim i shvatljivim onomu koji nas pita o Uskrsnuću? Sam Isus ponudit će rješenje na tu dilemu, jer će otvoriti srca i umove svojim učenicima da u Pismima pročitaju kako Isus treba biti ubijen i treći dan da uskrsne.

I zaista kako prenijeti nekom istinu događaja Kristova uskrsnuća?

I danas je moguće ostati zbunjen događajem Uskrsa, i danas je moguće ne razumjeti i ne shvatiti o čemu je riječ čak i onomu koji u Crkvi svake nedjelje slavi Uskrsnuće u euharistiji.

Prvi razlog je posve ljudski i logičan, a on kaže kako mrtvi ne ustaju od mrtvih, oni trajno u našem ljudskom shvaćanju fizičkog postojanja ostaju mrtvi, groblja ostaju groblja, a ne mjesta uskrsnuća.

Drugi razlog je zaborav čitanja naših vjerničkih sjećanja i memorije o tome što se dogodilo u početku s čovjekom i kako ga je Bog od tog tragičnog početka kroz povijest vodio prema uskrsnuću i vječnosti. Osim što ljudski i čisto logički uskrsnuće predstavlja nerješivu tajnu i misterij, ono na području vjere može pasti u zaborav jer vjernik ne čita ono što u Svetom pismu piše o tom događaju i poput žena i apostola može pred tim događajem osjetiti zbunjenost i čuđenje.

Ako se vjernik ne vrati čitanju Svetog pisma i onomu što ono govori o Kristovu uskrsnuću, zbunjenost i čuđenje lako prerastaju u nevjeru i ismijavanje Uskrsa, jer zaborav čitanja Svetog pisma rezultira vjerničkim gubitkom sjećanja i pamćenja na to zašto se zapravo Uskrs dogodio. I kao što anđeo govori ženama da se sjete što o Kristu piše u Svetom pismu, tako i Sveto pismo podsjeća vjernika, govori mu da se sjeti što u Svetom pismu piše o Kristu. Sjetiti se znači vjerničkim očima čitati Sveto pismo kao cjelinu povijesti spasenja, a ne svoditi ga na parcijalna i reducirana ljudska čitanja koja mu oduzimaju njegovu božansku utemeljenost i podrijetlo.

Sjetiti se znači vjerničkim očima čitati Sveto pismo kao cjelinu povijesti spasenja.

Događaj Kristova uskrsnuća, o kojemu čitamo u Svetom pismu, izaziva naše čuđenje i ushit, koji se pretvaraju u nadu kako se uskrsnuće zaista dogodilo i kako nakon fizičke smrti ne slijedi ništa nego vječnost. Bez stalnog čitanja povijesti spasenja, bez stalnog vjerničkog sjećanja i pamćenja sadržanog u Svetom pismu Kristovo uskrsnuće je u opasnosti da postane nešto poput tlapnje, kako kaže evanđelje koje smo čuli. Tek stalnim čitanjem Božje riječi ono postaje ne samo mogući događaj, nego stvarnost koja na kraju čovjeku preostaje kao mjesto istinske vjere i stvarne nade kako se ljudski život smrću ne oduzima čovjeku, nego se mijenja u vječnost s Kristom.

Uz dopuštenje uredništva, promišljanje vlč. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.