Vrijeme korizme vrijeme je prolaska kroz pustinju zato da se obratimo, a pri koncu korizmenog hoda vlč. Ivica Cujzek podijelio je s nama poticajnu priču o pustinjacima koji su iščekivali Boga.
Vrijeme korizme je prolazak kroz pustinju zato da se obratimo.
Jedna zanimljiva priča govori kako se oko izvora u pustinji nastanilo nekoliko pustinjaka. Provodili su dane u dubokoj šutnji i molitvi zazivajući Božju prisutnost. Bog ih je kanio posjetiti, ali do njih nije bilo puta.
Jednom neka potreba ipak natjera jednog pustinjaka da posjeti svog susjeda.
Kad je onaj drugi uzvratio posjet, tragovi su postali još vidljiviji.
Onda su ostali pustinjaci počeli posjećivati jedni druge.
Tako je nastalo mnoštvo puteljaka u pustinji. Bog, kojega su dobri pustinjaci svakodnevno zazivali, navrati u pustinju, obradova se pravoj mreži puteljaka koji su povezivali kolibe i reče: „To mi se sviđa, sada mogu doći do njih.“
Sad mogu doći do njih!
Prava pustinja najčešće se događa među ljudima: u gradovima, u obiteljima, među kolegama, prijateljima, braćom, napose u ljudskim srcima, ali i molitvama.
Naša korizma treba biti hod k drugome, k Bogu i čovjeku, a ne od drugoga. Prateći Isusa.
Stoga nam je zadaća da do kraja ove korizme „razgazimo cipele“. Da se ne uplašimo žuljeva ni prašine ni kamenja koje se na nas baca, nego da se hrabro nosimo sa svim izazovima života i svijeta.
Da vidimo što ne valja i imamo hrabrosti to promijeniti. I da krenemo odvažno utabati još mnoge putove kako bismo jalove pustinje svijeta obratili u plodonosne oaze susreta kroz koje Bog može doći do svakog čovjeka, kao do onih pustinjaka iz priče.
U tom duhu, neka nas ohrabruje misao sv. Leopolda Mandića: „Mi smo rođeni za napor, za to da se mučimo, odmarat ćemo se u raju.“, poručio je vlč. Ivica Cujzek u emisiji Pod križem.