Kršćanski političar pozvan je biti svetac u službi općeg dobra, što znači graditi odnose, voditi dijalog i slušati sve ljude. Njegova je uloga biti „kvasac u tijestu“, boreći se za prava slabijih i marginaliziranih. Međutim, nikada ne smije zaboraviti da je njegov zadatak predlagati: učiniti svoje ideje privlačnima, nikada ih nametati.
Ako je najveća ljubav – kako kaže Isus – dati život za svoje prijatelje, nije teško vidjeti političara kao nekoga tko svoj život daje za dobrobit društva, odnosno općeg dobra.
Nažalost, političare se prečesto optužuje da ih vodi želja za prestižem ili vlastitim interesima, što također dovodi do neopravdanih kritika onih koji se, s pravim altruističkim duhom, zalažu za služenje svojoj zajednici.
Politika ne smije biti shvaćena kao prepreka kršćanskom identitetu.
Ono što bi trebalo obilježavati tipično kršćanski pristup politici jest sposobnost izgrađivanja odnosa, vođenja konstruktivnog dijaloga i slušanja svih jer je to povlašteni put prema traženju općeg dobra, koje je dobro sviju, a ne samo nekih.
Politika ne smije biti shvaćena kao prepreka kršćanskom identitetu, već kao put svetosti i služenja društvu, istaknuo je apostolski nuncij u RH, nadbiskup Giorgio Lingua, koji je održao predavanje na temu „Kršćani u politici – razmatranja u svjetlu enciklike Fratelli tutti pape Franje“.
Slušanje je, dakle, preduvjet svakog političkog projekta koji želi biti kršćanski.
Kršćanski političar ne smije nametati evanđeoske vrijednosti, već ih predlagati i svjedočiti svojim ponašanjem.
Njegova je uloga biti „kvasac u tijestu“, boreći se za prava slabijih i marginaliziranih.
Kršćanin koji se bavi politikom svjestan je da evanđeoske vrijednosti – u koje duboko vjeruje i koje želi da usmjeravaju njegove odluke i prijedloge – mogu doći u sukob s prevladavajućim kulturnim relativizmom i mnogim dinamikama moći.
Međutim, nikada ne smije zaboraviti da je njegov zadatak predlagati: učiniti svoje ideje privlačnima, nikada ih nametati.
Možda više nego bilo kome drugome, tipična evangelizacija kršćanskog političara mora biti njegovo ponašanje, a ne njegovo propovijedanje.
Po plodovima se prepoznaje pravi kršćanski političar.
On mora biti kvasac u tijestu, pridonoseći preobraženju društva iznutra, brinući se o svemu što se tiče braće, osobito onih najslabijih, onih koji nemaju mogućnosti braniti se ili ostvariti svoja prava i koji često nemaju ni mogućnost da se čuje njihov glas, a ponekad ni njihov plač.
Politiku ne treba doživljavati kao puki izraz moći ili osobnog interesa, već kao služenje zajednici.
Upravo stoga Papa ističe da politika predstavlja jedan od najdragocjenijih oblika ljubavi jer traži opće dobro (Fratelli tutti, br. 180).
Politika koja je usmjerena isključivo na profit ili traženje trenutne potpore gubi svoj pravi poziv.
U tom smislu, politiku valja shvatiti kao poziv na služenje općem dobru. Opće dobro, shvaćeno kao dobrobit svih i svakoga, u politici je referentna točka. Ovo načelo zahtijeva da se politički vođe ne zalažu samo za stranačke interese, već da se posvete stvaranju uvjeta za jednakost, solidarnost i uključivost.