Kod prve svoje propovijedi biskup Franjo Saleški zapazio je ispred sebe jednu zanimljivu gospođu u udovičkoj odjeći i pitao nadbiskupa Frémyota pozna li tu gospođu. Nadbiskup se nasmiješio i rekao da je to njegova sestra Ivana Franciska Frémyot, barunica de Chantal, koju je upravo zadesila teška sudbina.
Burgundski nadbiskup André Frémyot (1573. – 1641.) bio je pozvao biskupa Franju Saleškog (1567. – 1622.), 4. ožujka 1604. godine, da drži korizmene propovijedi u Svetoj kapeli u Dijonu. Kod prve svoje propovijedi biskup Franjo Saleški zapazio je ispred sebe jednu zanimljivu gospođu u udovičkoj odjeći i pitao nadbiskupa Frémyota poznaje li ju. Nadbiskup se nasmiješio i rekao da je to njegova sestra Ivana Franciska Frémyot, barunica de Chantal (1572. – 1641.), koju je nedavno bila zadesila teška sudbina, jer je ostala bez voljenog supruga koji je poginuo u lovu. Rekao je da je ostala sama s četvero djece, a da je trebala upravljati i voditi dva dvorca, da ju svekar zlostavlja, kao i njezin ispovjednik koji od nje zahtijeva strogu poslušnost, odricanje i pokoru.
Ivani de Chantal je napisao preko petsto pisama.
Nakon upoznavanja s dobrim i blagim biskupom Franjom Saleškim i ispovijedi kod njega barunica se osjetila uistinu shvaćenom i zamolila ga da joj on postane duhovni savjetnik, na što je on pristao. Tako je počelo prijateljstvo koje će se nastaviti u najboljem redu do kraja njegova života.
Foto: jubilaeum2022.osfs.eu
Biskup Franjo Saleški brinuo je za pastoral pojedinih duša, savjetovao ih i tako ih vodio prema savršenosti, ne samo osobno nego i preko pisama, što je smatrao glavnom zadaćom jednoga biskupa. Zapisao je da mu je vodstvo pojedinih duša naporno, ali da je to napor koji osvježava. Ivani de Chantal je napisao više od petsto pisama, a za života je napisao preko 20 tisuća pisama.
Od prvog susreta Franje Saleškog i Ivane Franciske de Chantal nastalo je prijateljstvo koje je jedinstveno u povijesti Crkve. Bilo je to sveto prijateljstvo. Bili su „povezani u dubokoj ljubavi koja je nošena Božjom ljubavi, pratili su jedno drugo na njihovom putu prema svetosti“.[1]
Franjo Saleški je svoju naklonost i razumijevanje prema Ivani izrazio ovako: „Ne trebam Vam ništa govoriti o veličini moje naklonosti prema Vama. Kažem Vam samo da se ona ni sa čim ne može usporediti. Ova naklonost je bjelja od snijega i čišća od sunca?“
Bili su „povezani u dubokoj ljubavi koja je nošena Božjom ljubavi, pratili su jedno drugo na njihovom putu prema svetosti“.
Franjo Saleški i Ivana Franciska de Chantal zajedno su osnovali, 6. lipnja 1610. godine u Annecyju u Francuskoj, Red sestara Pohoda Marijina. Ovako je opisan taj trenutak: „Četiri žene na čelu s Ivanom Franciskom de Chantal klečale su pred biskupom Franjom Saleškim i primale njegov blagoslov za njihov novi put, život sestara od Pohoda Marijina.“ Poznata je misao sv. Franje Saleškog: „Za mene ne postoji nemoguće, niti će ga ikada biti, jer vjerujem u Boga – On može sve.“
Ideja za novu Družbu Pohoda Marijina razvila se iz uzajamnog razgovora sv. Franje i sv. Ivane Franciske. Biskup joj je napisao: „Naša mala družba je zaista djelo Srca Isusova i Marijina. Spasitelj nas je umirući posinio otvarajući nam svoje Presveto Srce.“ Njih dvoje htjeli su osnovati zajednicu koja će Bogu služiti molitvom, bogoštovljem ali i pomaganjem bolesnima i potrebitima. Uzor im je bio pohod Blažene Djevice Marije svojoj rodici Elizabeti.
Za mene ne postoji nemoguće, niti će ga ikada biti, jer vjerujem u Boga – On može sve.
Sv. Ivana Franciska de Chantal je rekla: „Duh Pohođenja je duh blagosti, malenosti, jednostavnosti i siromaštva; od toga ne treba nikako odustati već svladavati svoje sklonosti da bi blagost i poniznost uvijek izbijali u našim riječima i djelima.“
Do smrti sv. Franje utemeljeno je 13 samostana Pohoda Marijina, a do smrti sv. Ivane Franciske, bilo ih je 87. Danas ima oko 150 samostana diljem svijeta. U Zagrebu djeluju sestre Pohoda Marijina u Mošćeničkoj 3, na Trešnjevki, u samostanu uz crkvu Corpus Domini, u kojoj je cjelodnevno klanjanje. Sestre Pohoda Marijina žive duhovnost susreta koja je ukorijenjena u biblijskom susretu Blažene Djevice Marije i svete Elizabete.
Poseban utjecaj na povijest pobožnosti Katoličke Crkve imale su sestre Pohoda Marijina po štovanju Srca Isusova. Sv. Margareta Marija Alacoque (1647. – 1690.), koja je doprinijela širenju štovanja Srca Isusova, bila je članica te družbe. Sestre Pohoda Marijina šire pobožnost prvih petaka u mjesecu.
[1] Herbert Winklehner, OSFS: Franjo Saleški – Učitelj ljubavi, Zagreb, 2016.