Liturgija se rađa iz šutnje, iz otajstvenoga odnosa u kojemu su riječi nijeme i nemoćne da bi izrazile zbiljnost božanskoga događanja. Šutnja, slušanje i riječ temelj su svake komunikacije i zajedništva.
Na početku je šutnja. Iz nje izranja riječ.
Prisjećamo se Romana Guardinija, velikog „filozofa šutnje“, koji je ustvrdio: Kad bi me tko pitao gdje započinje pravi liturgijski život, odgovorio bih mu: U razumijevanju šutnje.
Božjoj objavi prethodi vrijeme Božje šutnje. Osobito njegov govor „po prorocima“ prenosio je njegov naum spasenja i njegovu vjernost u ljubavi prema čovjeku.
Grijehom je čovjek uskratio posluh Bogu i time se odrekao „milosti slušanja“. Zbog neposluha nije kadar čuti (slušati) Boga.
Foto: Canva
Zato se Bog objavljuje preko glasnika. „U punini vremena“ Bog posve prekida šutnju i nudi ozdravljenje čovjekova slušanja, piše Svjetlo riječi. Riječ koja je od iskona, od predvječnosti, postala je tijelom (usp. Iv 1, 14).
Bog je, konačno, progovorio u Sinu (Hebr 1, 2). On govori, dolazi kao Riječ, živa među nama. Dolazi i ozdravlja: gluhima daje čuti (Mk 7,31-36). Ozdravlja čovještvo od njegova neposluha i od nemoći slušanja.
Božji silazak u svijet i utjelovljenje njegove riječi Knjiga mudrosti oslikava suprotstavljanjem šutnje i riječi: Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijelom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ, Gospodine, s nebesa, s kraljevskih prijestolja (Mudr 18, 14-15).
Tišina je mjesto otkrivanja Boga.
Noć i tišina mjesta su i našega pronalaska i otkrivanja Boga. Svijet je danas, međutim, zaglušen mnoštvom riječi, apela, poruka, poslanica. Svatko se osjeća pozvanim nešto reći o svemu što se zbiva. Ankete to vjerno pokazuju! Važne su riječi, mišljenja.
Na kraju, nakon toliko izgovorenih riječi, opet smo na početku, u neznanju koje nas prisiljava na šutnju, na osluškivanje, a ne na izricanje riječi i mišljenja. Ta zaglušenost riječima prisutna je i u govoru o Bogu, u teologiji, u liturgiji, u molitvi.
Pogled na svetohranište sa Stepinčevog klecala / foto: Hana Kilijan
Riječi se slažu na riječi. Toliko su prisutne da više ne ostavljaju prostor slušanju. I tako postaju nemoćne. Što su snažnije, to je zaglušenost veća i nepodnošljivija. Inflacija riječi osakaćuje i obezvrjeđuje riječ. I priječi mjesto Riječi.
Kada riječi ne ostavljaj prostor slušanju – postaju nemoćne.
Uz riječi, koje preplavljuju svijet, postoji i druga zamamnost za današnjeg čovjeka: svjetlo. Spoznaju Boga i susret s njim zamišljamo i očekujemo kao jasnoću znanja i gledanja, kao „bljesak Svjetla“, kao obasjanost i toplinu.
Dok je god na zemlji, čovjek je dionik iskustva večeri, tame i njezine tišine. Tek onkraj smrti, nakon prolaska „noći“, imat će otvoren pristup svjetlu i gledanju u jasnoći „jutarnjega svjetla“, to je dar onima koji više nisu u traganju, nego u zbilji Božje slave.
Nama, pak, ostaju večer i tišina, zbilje koje ne obiluju ni svjetlom ni riječima.
Tamjan / Foto: ps-srcaisusova.com
Liturgija je zbiljsko zajedništvo Boga s otkupljenim čovjekom. U liturgiji Crkva nalazi iskustvo najdubljega i najtješnjega zajedništva s Bogom. Tu se uvijek iznova, u otajstvenosti, rađa Riječ. Uprisutnjuje se njegov silazak, njegov govor i njegovo ozdravljanje našega neposluha.
U liturgiji Crkva nalazi iskustvo najdubljeg zajedništva s Bogom.
Zato je liturgiji potrebna šutnja. Ne kao izvanjski okvir ljepote obreda ili kao asketska tehnika kojom bi se postizao osjećaj duhovne ugode. Šutnja se ne identificira s nultom točkom zvučnosti, s odsutnošću glasa ili zvuka. Ona doseže vrhunce slušanja.
Samo šutnjom možemo čuti Šutnju.
Osposobljuje za istinitost zajedništva, za zajedništvo koje osluškuje šutnju. Blizina se ne očituje u slušanju govora, nego upravo u slušanju šutnje. Šutnja je dom Otajstva.
Samo šutnjom možemo čuti tu Šutnju, zaći u nju i postati njezinim dionicima. Tek tada zalazimo u liturgiju, koja je bogočovječnost, spasenjsko zajedništvo Boga s čovjekom.