Domagoje, rođeni ste u Đakovu 1988., ali kako ste završili u rukometu, a ne nogometu ili nekom drugom sportu?

Moj je tata bio rukometni trener u RK Đakovo. Vodio me na svoje treninge kad sam imao 6 ili 7 godina, ali meni se taj sport uistinu svidio. Na kraju krajeva, moja mama je igrala rukomet, sestra je igrala rukomet, bratić je igrao rukomet, pa i stric, tako da je to nekako obiteljski sport. Naravno da sam kao klinac prošao i ostale sportove, ali rukomet je već tada bio moja moja prva ljubav i ostao je to do dana današnjeg. U kući je uvijek tema bio rukomet, gledali su se utakmice Bundeslige, a i RK Zagreb je tada bio vrlo jak i sve smo pratili.

Asistent Domagoj Duvnjak // Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Na Kadetskom prvenstvu Europe, na kojem je Hrvatska 2006. godine osvojila zlato, bili ste najbolji igrač prvenstva.

Da, bilo je to u Estoniji s izbornikom Irfanom Smailagićem. Moja generacija su Manuel Štrlek, Ivan Pešić… Definitivno smo imali odličnu generaciju i osvojili europsko zlato. Sljedeće godine smo bili srebrni na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Već tu se vidjelo da imamo dobru generaciju i bio mi je to pokazatelj da se može uspjeti u sportu.

Koraci prema ostvarenju sna

I taj je nastup na kadetskom prvenstvu sigurno pomogao da vas primijeti RK Zagreb. Kako je to izgledalo?

Predivno! Na početku je bilo definitivno teško, jer sam imao 17 godina i bio treći razred Gimnazije u Đakovu, a zbog odlaska u Zagreb nisam odmah maturirao, s obzirom na silne sportske obaveze, nego tek kasnije. Poslije toga smo tri godine igrali Ligu prvaka, a trener Lino Červar vodio je odličnu ekipu i taj Zagreb i meni je ostao uvijek u srcu.

Uskoro Vas put vodi u Bundesligu koju ste, kao dijete, pratili na televiziji, a Hamburg je prvo odredište.

Iskreno, bilo mi je puno lakše prijeći iz Zagreba u Hamburg, nego iz Đakova u Zagreb. Već s 21 godinom osjećao sam da sam spreman igrati Bundesligu, najveću ligu na svijetu. Imao sam sreću što sam u tadašnjem Hamburgu imao dvojicu suigrača iz reprezentacije, Blaženka Lackovića i Igora Vorija, koji su mi stvarno puno pomogli u prilagodbi na novu državu, novi jezik, novi pogled na rukomet… Hamburg je predivan grad, supruga i ja smo uživali u tih predivnih pet godina, ali najbitnije je da sam ja tamo bio zbog rukometa.

Domagoj Duvnjak u dresu THW Kiel // Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

Još sjevernije od Hamburga je Kiel, u kojem ste sada već jedanaestu sezonu…

U ono je vrijeme postojalo veliko rivalstvo između Hamburga, Kiela i Flensburga, ali nekako sam se odlučio na taj potez. Kiel je meni bio najdraži klub, koji sam kao dijete gledao na TV-u. Smatrao sam da je Kiel institucija u rukometnom svijetu i jednostavno sam otišao 90 km sjevernije od Hamburga. Prva je godina opet bila jako teška, iako sam znao jezik, ali drugačiji je bio sustav igranja, drugačija taktika i trebalo mi je definitivno vremena za prilagodbu na novog trenera. Usto, na svakoj utakmici bilo je 10.200 ljudi, bez obzira igra li se derbi ili s posljednjim na tablici. To je vrhunska sportska kultura i ono što me zadržalo već 11 godina. Stvarno je puno, ali još uvijek uživam. Kapetan sam ekipe i smatram da još uvijek mogu pomoći tim dečkima.

Što biste rekli, čemu Vas je rukomet naučio u životu?

Sport je nešto predivno, posebno jer mi je donio puno prijateljstva koje će mi ostati za cijeli život. Naučio me i odgovornosti i onome što mislim da je najbitnije – da se u životu nikad ne smije odustati. Bilo je jako teških poraza, bilo je i lijepih pobjeda, ali nekako uvijek ta želja i glad za uspjehom. Na kraju krajeva, to je samo sport, najbitnije je zdravlje najmilijih i svih koje volite.

Zaštitni znak hrvatske rukometne reprezentacije posljednjih dvadesetak godina

U hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji debitirali ste 2006. godine, neposredno nakon njenih najvećih uspjeha, svjetskog zlata 2003. i olimpijskog 2004. godine. Kako je izgledao taj vaš debut u reprezentaciji kod trenera Line Červara?

Cijeli tjedan sam razmišljao kako ću pružiti ruku tim velikanima hrvatskog rukometa, svojim idolima koje sam gledao na TV-u, Ivanu Baliću, Petru Metličiću, Blaženku Lackoviću, Igoru Voriju, Davoru Dominikoviću, Denisu Špoljariću… generaciji koja je donijela toliko radosti i hrvatskom narodu.

Pred hotelom mi Ivano Balić pruža ruku i samo kaže: ‘Daj se, mali, opusti, što ti je?!’

Nevjerojatan osjećaj je bio i 2006., iako nisam igrao na Europskom prvenstvu u Švicarskoj. Momci su ušli u polufinale, a ja sam dobio poziv za tu utakmicu. Nažalost, izgubili su od Francuske u polufinalu i od Danske za treće mjesto. Ali nevjerojatan je osjećaj da sam na reprezentativni put krenuo još 2006. i još sam danas ovdje, ali puno iskusniji. Slobodno mogu reći da je hrvatska reprezentacija definitivno moja druga obitelj.

Domagoj Duvnjak u akciji // Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Zaštitni znak hrvatske reprezentacije je obrana, pogotovo ona 5-1, u kojoj igrate prednjega i nevjerojatno dobro čitate igru. To je sigurno dar i osjećaj, ali morali ste to i dobro uvježbati s ostalim suigračima.

Mislim da je i dar i osjećaj, i to od ranih početaka. U Đakovu, još u kadetima i juniorima, uvijek sam igrao prednjeg, a moj dida Marko koji je, Bogu hvala, još uvijek živ, za svaku ukradenu loptu dao bi mi 20 kuna, što mi je svakako bio poticaj da još više “čitam” igru i uđem u glavu protivniku. Rekao bih da je Lino Červar “izmislio” tu 5-1 obranu, s obzirom da je toliko detalja u toj obrani, da ovo što ja radim na prednjem ne bi ništa vrijedilo bez ostalih šest suigrača, i mogu reći da je ta obrana definitivno zaštitni znak hrvatske reprezentacije.

S obzirom da je rukomet kontaktni sport, česte su i ozljede. Kako ste Vi izlazili iz ozljeda i što vas je motiviralo za izlazak iz ozljede?

Imao sam jednu veliku ozljedu, operaciju patele koljena, i devet mjeseci sam bio izvan terena. To je period u kojem puno naučiš o sebi, koliko u sportu moraš biti strpljiv, ali i koliko moraš davati maksimum – i izvan terena i na terenu. Ozljede su sastavni dio sporta, uz toliko treninga, utakmica i putovanja.

Naravno, sve je lakše uz obitelj koja je glavna podrška. Sve je puno lakše uz njih, tako da su mi ti dani prolazili i, polako, – i prošli.

Veliki poticaj za povratak na teren poslije te operacije bilo je i Europsko prvenstvo koje se 2018. godine igralo u Hrvatskoj. Ma, uvijek se može naći dodatni motiv da se izvučeš iz ozljede.

Obitelj i “ekranitis”

Kako biste opisali važnost obitelji u životu sportaša?

Prezahvalan sam svojim roditeljima, ali i djedu koji me vozio na različita okupljanja reprezentacije, utakmice i turnire. Obitelj je najvažnija na svijetu i mogu samo reći da ne bih bio ovakav igrač bez svoje obitelji. To je, mislim, dovoljno reći, jer su uvijek tu, uz mene, i najveća podrška u pobjedi i u porazu. Lucija i ja imamo predivnu obitelj i troje predivne male djece. Jednostavno, možda je i to razlog zašto uopće još igram rukomet, s obzirom da mi je 36 godina, a sljedeće godine, kada završi ugovor, bit će i 37, ali oni mi daju dodatnu snagu. To je dodatna motivacija, jer nema veće sreće nego poslije poraza doći kući i vidjeti tu djecu nasmijanu. Meni nedostaje riječi da opišem koliko mi znači obitelj.

U društvu se primjećuje da se sve manje djece bavi sportom, odnosno da ih sve više zaokupljaju ekrani. Što biste poručili roditeljima koji imaju djecu u dobi da bi se mogli priključiti sportu? Zašto je dobro baviti se sportom i koja je šteta zaraze “ekranitisom”?

Iz svog iskustva mogu reći da je sport stvarno nešto predivno, s puno, puno kretanja i izlazaka u prirodu. To je ono što mene ispunjava – doći doma poslije treninga i sa svojom djecom izaći na igru. To je meni aktivan odmor. Istina je da smo definitivno u nekakvoj ludoj fazi, da djeca sve više i više gledaju u ekrane kompjutera, mobitela… Jako teško ih je zaista maknuti od toga. Preporučio bih možda da imaju određeno vrijeme koliko smiju biti za ekranom, a za ostalo vrijeme da shvate da je u zdravom tijelu zdrav duh.

Sport je predivan, djeca se mogu ispuhati na drugačiji način, a ne buljenjem u ekran. Nadam se da će u budućnosti to biti puno bolje i da će djeca shvatiti da je sport nešto što nas povezuje, ali i određena škola života.

“Posljednji ples” Domagoja Duvnjaka na Svjetskome rukometnom prvenstvu u Hrvatskoj // Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Pred hrvatskom reprezentacijom je Svjetsko prvenstvo kojemu smo sudomaćini s Danskom i Norveškom.

Presretan što ću doživjeti još jedno prvenstvo kod kuće, jer nema ništa ljepše nego kad dođeš u svoj grad, u dvoranu i vidiš da je puna naših navijača. To je nevjerojatan dodatan motiv i, definitivno, dodatna snaga na terenu. To mi igrači osjetimo na terenu i nadam se da će navijači doći, naravno, u što većem broju.

Mislim da ću baš onako, iz gušta, odigrati to prvenstvo i, ako dragi Bog da, da napravimo dobar uspjeh.

Arenu nije lako napuniti, ali se nadam da ćemo rezultatima odmah od početka turnira privući gledatelje da dođu i budu nam podrška. Obećavam da će mi to vratiti na terenu. Idemo iz utakmice u utakmicu, pa ćemo vidjeti dokle ćemo doći. Ja ću svakako uživati na tom prvenstvu jer će to biti moje zadnje prvenstvo za reprezentaciju.

Gospodine Duvnjak, hvala Vam za gostovanje u programu HKR-a i puno uspjeha u životu, kao i na Svjetskom prvenstvu koje danas počinje i u Hrvatskoj!