Iscrpna autobiografija, sastavljena u posljednjih šest godina, koja od početka 20. stoljeća, talijanskih korijena i iseljenja predaka u Južnu Ameriku pripovijeda o djetinjstvu, mladenačkim ushitima i nemirima, odabiru svećeničkog poziva, zrelosti, da bi naposljetku obuhvatila cijeli pontifikat i sadašnjost.

Biografiju, koja je trebala biti objavljena tek nakon njegove smrti, Papa je napisao zajedno s Carlom Mussom. Jubilej 2025. i „potrebe našega vremena“ motivirale su Papu da ipak dade objaviti knjigu već za života. Djelo će 14. siječnja izići u više od 80 zemalja.

Podsjećamo da su objavljene i autobiografije posljednje dvojice Franjinih predšasnika, Benedikta XVI. i Ivana Pavla II., ali u drugačijem obliku.

Susret sa „suvremenom Magdalenom“ i zatvorenicima

Foto: Nakladnička kuća Znanje

Talijanske novine La Repubblica i Il Corriere della Sera pridružile su se listovima koji prenose dijelove iz autobiografije pape Franje, objavio je u utorak 17. prosinca Vatican News.

Papa Franjo prisjeća se susreta s prostitutkama, slike „tamnije i napornije strane egzistencije“, koje je u djetinjstvu upoznao u argentinskim predgrađima. Kad je postao biskup, Bergoglio je slavio misu za te žene koje su u međuvremenu promijenile život.

„Posvuda sam se prostituirala“, priznala mu je jedna od njih, imenom Porota, „čak i u Sjedinjenim Državama. Zarađivala sam novac, onda sam se zaljubila u jednog starijeg muškarca, bio mi je ljubavnik, a kad je umro promijenila sam život. Sad imam mirovinu. I kupam stare muškarce i žene u staračkim domovima, koji nemaju nikoga tko bi se brinuo o njima. Ne idem često na misu, a sa svojim tijelom svašta sam činila, ali sad se želim skrbiti o tijelima o kojima se nitko ne skrbi.“

A jako sam je volio. Ni danas ne zaboravim na obljetnicu njezine smrti moliti za nju.

Franjo opisuje tu ženu kao „suvremenu Magdalenu“. Posljednji put nazvala ga je iz bolnice kratko prije nego što je umrla, kako bi primila bolesničko pomazanje i svetu pričest. „Dobro je otišla kući“, piše Papa, „kao carinici i bludnice koji će ‘preteći u kraljevstvo Božje’ (Mt 21, 31). A jako sam je volio. Ni danas ne zaboravim na obljetnicu njezine smrti moliti za nju.“

Knjiga sadrži i uspomene na zatvorenike koji su izrađivali četke za odjeću, kao i pripovijetku o tome kako je nastalo dugogodišnje prijateljstvo s don Joséom de Paolom, zvanim „padre Pepe“. Toga svećenika, koji djeluje u jednom predgrađu, u vrijeme jedne krize budući je papa podupirao slušanjem i blizinom.

Zahvaljujući vjeri i pastoralnom i građanskom angažmanu, predgrađa su unatoč nemjerljivim poteškoćama prošla kroz nevjerojatan razvitak.

Ondje „gdje je država odsutna već četrdeset godina“ i gdje ovisnost o drogama predstavlja „veliki teret, koji umnogostručuje očaj“, upravo ondje, „na tim periferijama, koji za Crkvu uvijek moraju biti novo središte, živi skupina laika i svećenika poput oca Pepea i svakog dana svjedoči evanđelje, usred odbačenih od gospodarstva koje ubija“.

Teška stvarnost, iz koje jasno proizlazi da vjera, nasuprot onome što drugi kažu, nipošto „nije opijum za narod, umirujuća priča za otuđenje ljudi“, naglašava papa Franjo.

Naprotiv, upravo „zahvaljujući vjeri i tome pastoralnom i građanskom angažmanu“, predgrađa su „unatoč nemjerljivim poteškoćama prošla kroz nevjerojatan razvitak“. Kao i vjera, „svaka služba uvijek je susretanje“, piše Papa, ustrajući na tome da možemo „mnogo naučiti od siromašnih“.

Posjet Iraku

Kao drame predgrađa, papa Franjo sjeća se i drame ratom opustošenog Iraka. Na njegov povijesni posjet od 5. do 8. ožujka 2021., prvi nekog pape toj zemlji, posebice ga podsjeća „rana u srcu“ koju predstavlja grad Mosul.

„Jedan od najstarijih gradova na svijetu, pun povijesti i tradicija, koji je tijekom povijesti doživio smjene različitih civilizacija i bio simbol mirnog suživota različitih kultura u jednoj te istoj zemlji – Arapa, Kurda, Armenaca, Turkmena, kršćana, Sirijaca – pojavio se pred mojim očima kao razvalina, nakon što ga je Islamska država tri godine držala zaposjednutog i učinila ga svojim uporištem“, sjeća se papa Franjo dirljivih trenutaka u Mosulu.

Dok ga je prelijetao helikopterom, to mu je područje izgledalo kao „rentgentska slika mržnje, jednog od najučinkovitijih osjećaja našeg vremena“.

Papa se sjeća i teških organizacijskih okolnosti toga putovanja, zahvaljujući pandemiji koronavirusne bolesti kao i teškim sigurnosnim uvjetima.

„Gotovo svi su mi savjetovali da odustanem … ali“, Papa piše da je ipak imao osjećaj da mora otići u zemlju Abrahama, „zajedničkog pretka židova, kršćana i muslimana“.

Jedna od atentatora bila je žena koja se opasala eksplozivom, a drugi je trebao napasti dostavnim vozilom.

Podsjeća i da je od britanske tajne službe dobio informacije o dvama bombaškim napadima koji su pripremani za vrijeme njegova boravka u Mosulu. Jedna od atentatora bila je žena koja se opasala eksplozivom, a drugi je trebao napasti dostavnim vozilom.

Oboje je uhvatila iračka policija i ubila ih prije nego što su uspjeli ostvariti svoj naum. „I to me jako pogodilo“, naglašava Franjo, „i to je bio otrovni plod rata“.

Usred sve te mržnje, Papa je vidio svjetlo nade tijekom susreta s velikim ajatolahom Alijem al-Sistanijem 6. ožujka u Najafu. Bio je to susret koji je „Sveta Stolica desetljećima pripremala“ i koji se dogodio u bratskom ozračju u al-Sistanijevoj kući.

Uz knjigu, bit će objavljen i film o papi Franji. Riječ je o autobiografiji koja se temelji na razgovorima s Fabiom Marcheseom Ragonom, objavljenoj također 2024. pod naslovom „Život – Moja povijest u Povijesti“, na hrvatskom u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Papa Franjo o knjizi

»Autobiografija nije naše privatno pismo, nego putna torba. A sjećanje nije samo ono što pamtimo, nego i ono što nas okružuje. Ne govori samo o onome što je bilo, nego o onome što
će biti. Naizgled je jučer, a zapravo je sutra. Sve se rađa kako bi procvalo u vječnu proljeću. Na kraju ćemo reći samo ovo: ne sjećam se ničega u čemu nema Tebe.«

Knjiga je opremljena izvanrednim fotografijama, među kojima ima privatnih i dosad neobjavljenih iz osobne zbirke pape Franje.