Tin Ujević zapisao je: Dragi Božiću, nemam riječi, „nemam peći, ali duh naložit ću, sveti oganj i svoju dušu složit ću u zvonku zvučnu slavu Božiću!“ Ovim je mislima pjesnik pjevao o „bolnom Božiću“ iz svoga vremena.

Razmišljam ovih dana za koliko će ljudi Božić i ove godine biti „bolan“. Koliko će se puta ovih dana napisati i izgovoriti ta riječ Božić. I koliko će se puta uz nju priljubiti suza.

Riječ Božić govori o ljubavi Božjoj

Ali riječ Božić iznad svega ovoga neuništivo svijetli jer u njoj čovjek osjeća što znači ljubav Božja.

Iščekujući tu Božju ljubav, njegovu časnu riječ – koja nije ostala samo riječ, nego je tijelom postala i nastanila se među nama kako bi nas uvjerila da više nismo sami, da smo voljeni i vrijedni, da i naše boli imaju smisla i da naši životi imaju cilj.

Sve naše riječi ne mogu drugo nego zanijemiti na pragu štalice u kojoj će Bog izgovoriti svoju Riječ. Riječ koja je drugačija. Koja i od nas traži da postanemo drugačiji, da se promijenimo, da postanemo jedni prema drugima više ljudi.

Sve naše riječi mogu samo zanijemiti na pragu štalice u kojoj je utjelovljena Riječ.

I Bog je želio biti čovjek zato da nam u svojoj ljubavi pokaže što to znači lju(di) biti. Ljudi od riječi, ljudi sa srcem.

S Marijom do Božića

Ponekad u buci naših riječi Božja ne dolazi do izražaja. Zato bih volio da se sjetimo kako je Majka Božja proživljavala Božić.

U tišini svog srca pohranjivala je sve događaje i prebirala ih. Želimo li doista čuti što nam u svojoj Riječi, u svom Sinu poručuje Otac nebeski, presudno je da stanemo poput Marije.

Želimo li čuti Riječ, moramo stišati svoju buku.

Zamolimo ju da nam pomogne zaustaviti svoje ludovanje i stišati buku u kojoj se nalazimo da možemo „procesuirati“ što se to u Božiću doista dogodilo i što se u utjelovljenju Božjega Sina događa danas.

Evanđelist Luka kaže da je Marija u srcu prebirala događaje. Htio bih da ove godine ne zaboravimo gdje se i kako rodio Božić.

Žive jaslice/ Župa Gospe Sinjske

Za radostan Božić

Dakako da je važno da naši domovi budu lijepi kada primamo najvažnijega gosta. No ne smije zbog toga patiti naša ljudskost.

Čuo sam u jednoj obitelji da je tako strogo određeno što se smije, a što ne smije staviti na bor, i ne daj Bože da djed stavi svoj starinski ukras koji mu mnogo znači jer je uspomena na njegovo djetinjstvo – jer to će „nagrditi“ izgled cjeline, rekli su mu.

Sjećam se i suza jedne mlade žene koja je htjela napraviti neke nove kolače, ali joj nisu baš najbolje uspjeli pa je zbog toga dobila grube i podrugljive komentare. Takvi i slični događaji uzrok su „bolnog“ Božića.

Neka u našim jaslicama Božić bude sretan.

A svi bismo voljeli da u našoj blizini Božić – to malo djetešce u jaslicama kojemu tako malo treba – bude sretan.

On će biti sretan ako ne zaboravimo na njega, ako prevladamo svoje sebične zahtjeve i umišljena očekivanja, i počnemo živjeti one vrijednosti za koje se on rodio. Zato se sjetimo da njegovo rođenje nije bila nikakva čarolija, nikakva bajka, nikakva savršenost kakva se danas pokušava umjetno stvoriti.

Bog u jaslicama

Bio je to itekako bolan Božić za Mariju i Josipa.  Nije to bilo nimalo idilično da se Bog rodi u štali među životinjama jer ljudi nisu imali ni obzira ni srca za njihove potrebe.

Postavimo na Badnjak jaslice u svoju sredinu i promatrajmo ih, pričajmo o njima, osobito djeci.

Postavimo Boga i bližnje na njihovo mjesto u našim životima – glavno mjesto, koje zaslužuju.

Kao što je nekoć tražio put do betlehemskih jasla, tako i danas Bog traži put do srca čovjeka.

Kao što u okrilju Marijine ljubavi i pod zaštitom Josipove pravednosti Isus traži svoje mjesto u Betlehemu, tako danas traži našu ljubav i pravednost, traži mjesto u našoj sredini da se ondje, ne samo rodi, nego da ondje zaživi i da s nama i među nama raste.

Žive jaslice – Dugopolje/Foto: Diana Kardum

Smisao Božića je rast u ljubavi

Cilj Božića nije da ga proslavimo ili odslavimo, nego da on u nama raste, da dopustimo njemu da raste u našoj sredini, kao što je rastao u obitelji Josipa i Marije koja je brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. Bolno je odrastanje.

Bilo je i za Mariju i Josipa bolno i žalosno sve što su proživljavali. Mnogo toga nisu razumjeli, ali borili su se skupa i nisu odustajali.

Naši životi trebaju postati jaslice za bližnje.

I mi to možemo ostvariti u svojoj sredini. Naša je zadaća da budemo euharistija za svoj svijet i ljude u njemu. To znači da nećemo samo čekati da Isus dođe k nama, nego mi moramo poći k njemu. Mi moramo učiniti taj jedan korak bliže.

Zakoračiti u jasle – da – naši životi trebaju postati jaslice za naše bližnje.

Cijelu emisiju možete poslušati u arhivi HKR-a.